Nijaz SALKIĆ
Šetajući Lukomirom sastavljao sam mozaik i porazbijane misaone kockice u svojoj glavi. Eno, ona kuća je bila tako topla u onoj zimskoj mećavi a i ljudi prijazni u njoj. Eno, odande su me djevojke zasule grudvama snijega kad sam izlazio sa teravije. Ono je sada džamija sa munarom, a prije 40 godina je bila nedovršeni mesdžid u kome smo klanjali prvu teraviju. Tako razmišljajući ugledah jednu ženu pred kućom.
Upitah je ima li kahve i bujruma, kada dobih izun da uđemo, uđosmo u kuću. Dočeka nas Rahima Čomor i njen muž a kasnije se sijelu pridružiše komšije i rođaci.
Muhabet ko' nekad
Dobri Bošnjani su bili znani po mertebetu, srčanosti, dočekluku, sabranosti, razboritosti uma, iskrenosti, dobrodušnošću srca koja bi nekima sa zapada graničila sa naivnošću. Dobrota i poštenje sigurno se ne može nazvati i imenovati naivnošću. Dok smo pričali o nekadašnjim dugim zimama Lukomirskim na Bjelašnici i Visočici i o dobroj vodi sa Oblja, čestita domaćica ispeče pravu domaću kahvu, u selu sa najvećom nadmorskom visinom u Bosni i Hercegovini.
Kahva mora biti najbolja jer nije kahva prava ako voda nije zdrava i najbolja u Bosni. Dok smo tako ispijali kahvu Rahima nam ispriča da su ovdje zime duge četiri do pet mjeseci. Narod, naročito onaj stariji saseli u Sarajevo, Konjic ili Hadžiće. Tako i ovdašnja džamija prestaje sa radom, jer se džemat preseli u druge krajeve sve do ljeta kad sve ponovno oživi pa i džemat ovdašnji. Živi se uglavnom od uzgoja ovaca, preradom mlijeka i mliječnih proizvoda, pletenju čarapa i džempera.
Ko se više čega sjeća?
Zanimljive su priče ovih ljudi. Naročito se živo sjećaju drugog Svjetskog rata i završetak i momentakada su putem iznad sela partizani protjerali bandite. Pitamo ko su banditi, ljudi nisu znali kazati jer su bili tada djeca.
Zanimljiva je priča i o hodži iz famelije Čomor koji je živio za vrijeme Titine vladavine a bio je poznat kao dobar liječnik i vidar ljudi i čak ovaca. Inače iz plemena Čomor je ponikao i mladi hodža koji službuje negdje kod Mostara. Ovdje žive dvije famelije i to Čomor i Masleša. Poslije popijene kahve razgovoruše a koja je ujedno bila i ispratuša, mi se halalismo sa domaćinima, zahvalismo im za gostoprimstvo i požurismo putem prama Sarajevu da stignemo prije mraka i kakve salaukovine.
Dok sam vozio pored jedne od brojnih lukomirskih hair česama zamolih Uzvišenog da mi omogući još koji zijeret mjestu gdje su živjeli autentični dobri Bošnjani.
Ni komentarjev:
Objavite komentar