Nijaz SALKIĆ
Desi mi se pođahkad da me uspomene zabole. To se desi kad mi kakva stara rodica ove zime (nemajući ništa drugo) u ruku tutne žutu tunju prateći me na vratima. U tunjinom opojnom mirisu mi se odmota cijela rolna moga filma iz djetinjstva. U prvom kadru ugledam našu musafirsku sobu opasanu sa tri strane prostranom sećijom.
Sećija zastrta šiltetima i jambolijama, opasana kalufnim jastucima i na njima bijelim jambezima. Ko car na sredini sobe prostro se koliko je dug i širok šareni bosanski ćilim i prekrio stari škripavi pod i podnice. Na tom išaranom bosanskom ćilimu sjela dagara sa upretanim žarom i najljepšim upaljenim mirisom bosanskog anduza. Iznad sećije draga rafa a na njoj desetak nesplavljenih bosanskih ćasa u kojima se danima kiseli mlijeko od najpitomijih bosanskih krava Buša.
U ćošku sobe je stao hamandžik (bosanski hamam) izrezbaren od najkvalitetnije bosanske daske u kojoj su utkali znanje svi vrijedni bosanski majstori i umjetnici u drvetu. Do hamama stao sanduk i sehara iz koje mi stara rodica i izvadi žutu tunju.
Meni eto danas zamirisa bosanska soba, a vama!!?
Ni komentarjev:
Objavite komentar