GOVOR JE SREBRO A ŠUTNJA JE ZLATO

Čuvanje riječi označava da iz čovjeka ne proizađe zalutala riječ. Govoriće samo ono u pogledu čega se nada nagradi i povećanju svoga īmāna. Ako hoće da izgovori riječ – pogledaće da li u toj riječi ima zarade, koristi ili ne. Ako u njoj ne bude zarade – suzdržaće se, a ako bude – pogledaće da li će time ispustiti riječ za koju postoji bolja zarada, pa je tako neće zapostaviti radi ove.

Ako želiš da dokažeš ono što je u srcu, dokaži to pokretima jezika, jer on predočava ono što je u srcu, želio to njegov vlasnik ili ne. Zato je Jahjā ibn Mu'ādh rekao: „Srca su kao posude u prsima. Ono što sadržavaju u njima vri, a kutlače su njihovi jezici. Zato sačekaj dok čovjek izgovori, jer njegov jezik zagrabi iz srca i slatko i kiselo, i ukusno i neukusno, obavještavajući te o ukusu njegova srca onim što jezik dohvati."

Značenje ovoga je:

Kao što svojim jezikom kušaš hranu iz posuda i saznaješ kakva je ona, isto tako iz čovjekovog srca putem njegovog jezika kušaš šta je u njegovom srcu, kao što kušaš svojim jezikom hranu koja se nalazi u posudi. Zato čovjek musliman mora čuvati svoj jezik, jer najviše što će ljude odvoditi u vatru jesu usta i spolni organ. Jezik će ljude povlačiti na njihovim nozdrvama ka vatri. Možda čovjek ne razmišljajući izgovori neku riječ pa se strovali u džehennem na većoj udaljenosti nego što su istok i zapad. Ili će se strovaljivati u Vatru sedamdeset godina. Možda izgovori riječ iz Allāhove srdžbe i ne misli da će ona dostići ono što je dostigla, pa mu Allāh upiše Svoju srdžbu sve do dana dok se s Njim ne susretne.

Onaj koji vjeruje u Allāha i Sudnji dan govori samo dobro ili šuti. Kada lijepo ispoljava islām – govori samo ono što ga se tiče. Jezik je nešto za što se Allāhov Poslanik, sallallāhu ’alejhi we sellem, najviše pribojavao za muslimane. Svaki čovjekov govor je protiv njega, a ne za njega, osim da naredjuje dobro a zabranjuje zlo, ili da spominje Allāha.

Tvoj govor je tvoj zarobljenik sve dok ne izadje iz tvojih usta, a kada izađe – onda si ti njegov zarobljenik. Allāhu ničiji govor nije skriven. On kaže: مَا يَلْفِظُ مِنْ قَوْلٍ إِلَّا لَدَيْهِ رَقِيبٌ عَتِيدٌ ﴿١٨﴾  ''¼ on ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije.'' (sūra Qāf, 18. ājet)

Jezik ima dvije velike mahane. Ako se spasi jedne neće se spasiti druge: Mahana govora i mahana šutnje.
Onaj koji govori neistinu je govorljivi i nepokorni šejtān, a onaj koji prešuti istinu je nijemi šejtān, nepokoran Allāhu. Voli da se raspravlja i da ulazi u razmirice kada se ne pribojava za sebe.

Oni sljedbenici Istine koji stoje na srednjem putu čuvaju svoje jezike od neistine, a upotrebljavaju ih samo u onome što će im donijeti korist. Čovjek će na Sudnjem danu doći sa dobrim djelima poput brda, ali će vidjeti da mu ih je njegov jezik sve uništio. Doći će sa lošim djelima poput brda pa će vidjeti da mu ih je njegov jezik sve uništio mnogim spomenom Uzvišenog Allāha i svega što je vezano za Njega.