Što bi se reklo, dok udari dlanom o dlan prođoše drugi i treći ramazanski dan. Ramazanski nije k'o obični dan. Rano ustajanje, ručak (sehur), učenje Kur'ana, čekanje na sabah namaz i klanjanje, potom učenje mukabele i doček izlaska sunca. Poslije se malo prilegne a onda priprema za podne, ikindiju, mukabelu i ponovno iščekivanje dragog i miomirisnog iftara. Ramazanski iftar ima 1001 nijansu općepoznatih jemek miruha, priznaćete da su iftarski mašili sve kolekcije svjetski i dunjalučkih poznatih mirisa. Ništa ljepše i ništa opojnije nije potrefiti se slučajno ili ciljano pred kakvom kuhinjicom u vrijeme iftara. Zato i jeste jedno veliko Božije čudo sva ramazanska hrana i nimet. Na zapadu ramazan često nazivaju festivalom i praznikom. Možda tu imam malo istine zato što se stomak (is)prazni a duša (na)puni. Ja bih ramazan prije nazvao dolinom suza, uzdaha i vjerničkim prolaskom uskim kanjonom u kome vjernik svlači staru, pohabanu i otežalu odjeću (munduru) a oblači svježu i lagahnu sa hiljadu mirisa začinjenu haljinku. Helem, danas govorimo o sehuru.
TREĆI BISER-SEHUR
Ako su kandilji prodorno i jako svjetlo koje prekida i vremenski rastavlja period discipline i najavljuje liberalizaciju ponašanja, sehursko svjetlo je blago, treperavo i ašiklijsko. Sehurski nur puni duše postačkih ašika i blago titrajući po njihovim obrazima uspravlja ih i diže ih na noge te odgoni pospanost, mlohavost i klonulost tijela. Ljepotu sehura različito tumače članovi porodice. Djedu i neni (majki) je ustajanje na sehur nešto najprirodnije. Oni su se naživjeli i u svom dugom životu upamtili ramazane u svim godišnjim dobima, pa im ovo ustajanje znači rutinu i priliku da još jedan ramazan upišu u svoju knjigu dobrih djela prije polaska u vječnost. Ocu i majci je prilika da svojim primjerom djeci uliju snage da makar pola ramazana isposte pa im ustajanje na ručak dođe kao vjerska edukacija podmlatka. Dječurlija, dakle mladi u ustajanju na sehur vide draž nedoživljenog i kaljenje na putu dobra. Sehurski rani ručak je prilika da se izjednače i ravnopravno sjednu za sofru sa svojim uzorima; djedom, nenom, babom i majkom. Normalno, sehurski ručak nije bilo kakav ručak i jemek. Na sofri su baška jela i baška, hrana jerbo je i ramazan baška mjesec. Eto zašto volim sehur i njegovu tišinu i mir ramazanski. Ne može to niko doživjeti i osjetiti do onoga ko je to doživio i doživljava. Baš zato i suze poteknu na kraju ramazana iz očiju vjernika i ramazanskih i sehurskih ašiklija.
Nastavićemo inšaAllah!
Ni komentarjev:
Objavite komentar