NEKAD NAS JE PUNA KUĆA BILA

Nijaz SALKIĆ

Kuća bosanska je krasna još ako je čardaklija ili sa odžakom, ma lijepa je i ona obična na četiri vode što je zasjela na sredini avlije. Znate li vi narode moj šta je to naša avlija. Bosanska avlija je predvorje džennetsko. Ona ti je cvijetna i svijetla od šarenila alkatmera, đulova, zambaka, jorgovana, jasmina i hadžibega. Ona ti je i hladovita od hlada rodnih šeftelija, i od rodnih grana najljepših majevičkih šljiva savki i krušaka jeribasmi i jabuka šadićki. Te kuće su krasile naše mahale natiskane jedne uz druge. Spajao ih je uski sokak i bezbroj putića koji su spajali a ne razdvajali ljude u mahali.

      Ma lijepa je naša avlija pa makar u njoj i nejmalo mlogo cvijeća i mnogo kaldrmisanih stazica i okrečenih riječnih kamenova poredanih u grozdu da štite nježne stabljike bosioka, maćehica i lala. Naša nekadašnja bosanka avlija je imala jedno bogastvo više. U avliji se iskupljalo naše bosansko blago, to su bili domaćini i njihova čeljad. Zar je išta više mirisalo od kahve koja se pila pod grožđem u hladu tunja. Za kahvom je sjedio djedo i nena (majka), babo i mama, amidža i strina, a oko njih su lijetala dječurlija, unuci i unuke proseći onim nevinim dječijim okicama bar četvrtinu kocke šećera da im djedo jal' nena hite ili pruže iz ruku.

     Nekad nas je puna kuća bila. Nije to ni bila neka kuća ozidana sitnom ciglom. Većinom smo potekli iz kuća ćerpičara i šeperuša što su ih naše majke mazale po vanjskim zidovima i uljepšavale uoči Bajrama smjesom od blata i baljege da budu ljepše. Kažem nisu to bile stilske kuće niti je  u njima bilo stilskog namještaja. Brate mili, sejo draga,  živjelo se zadovoljno i u stilu sretnih ljudi bosanskih, čak toliko lijepo da su tada nastajale najljepše junačke i pjesme sevdalinke.