UČENJE DO ZADNJEG UZDAHA

Ebu Jusuf, jedan od velikih učenika Imam-i Ea’zama Ebu Hanife, se jedne prilike jako razbolio. Njegov učitelj, Imami Ea’zam, ga je posjetio mnogo puta. Prilikom zadnje posjete, uvidio je da mu se stanje pogoršalo pa je proučio „istirdžu“ (tj. proučio je ajet sa značenjem „Svi smo Allahovi i Njemu ćemo se svi vratiti“).

    Poslije je ovako rekao:

- Poslije mene, gajio sam nadu za muslimane u tebe. Ako se tvojom smrti ljudima nešto dogodi, pored svega to će biti i smrt velikog znanja. Nakon nekog vremena Ebu Jusuf je ozdravio i oporavio se, spasio se bolesti. Tada do Ebu Jusufa dođoše pohvalne riječi Ebu Hanife prilikom njegove zadnje posjete. Zbog toga mu nefs (ego) poraste i on se za znanje i obrazovanje ljudi osloni na sebe. Osnovao je sam jedan medžlis za nauku, i napustio odlaske u medžlis njegovog učitelja Ebu Hanife.

   Kada se Ebu Hanife raspitao za njegovo stanje, čuo je da je Ebu Jusuf osnovao vlastitu grupu i da im on drži predavanja. Ebu Hanife je saznavši za ovo stanje, pozvao jednog vjernog hizmećara i rekao mu:

 - Idi u Ebu Jusufovu grupu i ovako mu reci: „Šta kažeš za ovakvog čovjeka; Jednom čistaču je dao odijelo da mu ga očisti za jedan dirhem. Kada je nakon nekoliko dana došao po odijelo, čistač poreče: „Kod mene nema ništa tvoje!“ Nakon nekog vremena vlasnik odijela je ponovo došao čistaču i ovaj put je dobio čisto odijelo. Da li u ovakvoj situaciji čistač ima pravo na isplatu?“ Ako on kaže „ima“, ti reci „griješiš“. Ako on kaže „nema“ ti opet reci „griješiš“.

   Čovjek je otišao kod njega i postavio mu pitanje. Ebu Jusuf je prvo rekao „ima pravo na isplatu“. Čovjek reče: „griješiš“, zatim Ebu Jusuf još malo razmisli pa reče „nema pravo“. Kada je opet dobio odgovor „griješiš“, ustao je i otišao Ebu Hanifi da ga upita za mišljenje.

    Dobio je ovakav odgovor:

 - Ako je čistač odijelo očistio nakon prisvajanja odijela sebi, nema pravo na isplatu, jer se računa da je odijelo očistio za sebe. Ako je odijelo očistio prije prisvajanja istoga sebi, onda mu treba isplatiti, jer će tada biti da ga je očistio za vlasnika.

Ko god misli da mu ne treba učenje, neka plače nad svojim stanjem!

Hatib el-Bagdadi: Tarihu-Bagdad (Bejrut, 1997), 13/348-49