PRIVID

Nijaz SALKIĆ

Čovjek prvo (od)mašta, pa zapljuje u šake, onda uporno radi, odvaja na stranu pa vaktom želju ispuni. Nikada se više maštalo nije a brže želje ispunjavale. Želja u obliku predmeta je u izobilju. Nema dana da se nešto novo ne ponudi i izreklamira. Prije mjesec dana mobilni aparat zadnji hit na tržitu već drugi mjesec više nije. Automobili izlaze iz tvornica a oprema i dizajn kao da se leti u svemir. Toliko je savršenstva u opremi, da je samo pitanje časa kada će biti proizvedeni leteći automobili.

Helem, predmeti su samo roba. Stalno se izmišlja nešto što oku godi a srcu i duši leži. Da su predmeti postali i ostali da se robom zovu bilo bi to nešto sasvim normalno. Danas je i čovjek roba. Prodaju se djeca kanom k'o roba. Prodaju se ljudski organi baš k'o kakvi rezervni mašinski dijelovi. Prodaje se karakter, nude osjećaji, pojeftinila duša. Sve je na prodaju danas.

Merak i ugođaj prati čovjeka kada obuče nove pantole, novu košulju, isproba novi telefon, sjede put u novo auto. Sve je to sreća kratka vijeka. Prvi mjesec čovjek treperi uznesen i radostan što ima nešto što možda drugi još probali!? Malo kasnije u reklamnim spotovima i novinama isti taj ugleda još novije auto, šareniju sećiju, luksuzniju spavaću sobu, opremljeniji automobil i tehnički savršeniji laptop i telefon.

Ponovno potrošačko srce snažno zatreperi a zenice na očima se rašire, pa insan uzdahne i na glas izreče: »Eh, da mi je!«

Upamet!