BAJRAMSKI VA'Z - KURBAN BAJRAM 1435

E'uzu billahi mine-š-šejtani-r-radžim

Bismillahi-r-rahmani-r-rahim.

          Braćo i sestre.

Svjedočimo u bajramskoj radosti, da nema istinskog božanstva mimo Allaha, Jedinog, Koji nema sudruga! 

Odazivamo se, Tebi u ovo blagoslovljeno jutro Kurban-bajrama, svojom molitvom, o Živi, o Vječni, o Svemogući.

    Poštovani džemate, draga braćo, Hadž je najveća univerzalna manifestacija islama. Ovih dana na jednom mjestu, u Mekki, par miliona ljudi iz cijeloga svijeta svih rasa, nacija, uzrasta i obrazovanja su ujedinjeni u jednoj namjeri, a to je da se što više približe Stvoritelju i čuju nebesku poruku. Učimo dovu da hadžijama hadž bude kabul i da se vrate svojim kućama živi i zdravi, čisti od grijeha kao na dan kada ih je majka rodila. Uzvišeni Allah je u Svojoj Plemenitoj Knjizi rekao:

وَلِلَّهِ عَلَى النَّاسِ حِجُّ الْبَيْتِ مَنِ اسْتَطَاعَ إِلَيْهِ سَبِيلًا ۚ وَمَن كَفَرَ فَإِنَّ اللَّهَ غَنِيٌّ عَنِ الْعَالَمِينَ [٣:٩٧]

     Poštovani džema'ate, cijenjeni prisutni! 

    Danas je veliki mubarek dan, Hadžijski ili Kurban-bajram, samo ime kaže, ovaj bajram obilježen je dvjema velikim islamskim dužnostima - hadžom i kurbanom. 

    Hadž je vrhunac ibadeta i obavljanjem hadža osoba završava svoju zgradu koja se zove islam. 

     Temelj te zgrade jeste kelime i šehadet - priznanje da je samo Allah Bog a Muhammed, a.s., Njegov poslanik. Spratovi zgrade zvane islam jesu klanjanje namaza, post mjeseca ramazana i davanje zekata a krov jeste hadž. Ako zgrada nema krova prijeti joj urušavanje, brzo propadanje. 

    Tako isto, ako smo u mogućnosti da obavimo hadž, a Bog zna da li jesmo ili nismo, a ne obavimo ga, dovodimo u pitanje i ispravnost ostalih naših ibadeta. Da su ostali ibadeti ispravni, a uz to smo i imućni, onda ne bi imali dilema hoćemo li obaviti hadž ili nećemo - obavili bi ga čim prije. 

     Sam čin obavljanja hadža je vrhunac doživljavanja vjere. Osobe koje su obavile hadž kažu da je čin viđenja Ka'be neponovljivo iskustvo i neopisivo lijep doživljaj naše duše. 

     Šta ima ljepše za vjernika, koji svaki dan pada na sedždu, od viđenja onoga prema čemu se čitav svoj život u namazu okreće - od viđenja Ka'be ?!! To je za vjernika, na ovom svijetu, velika nagrada. 

     Zamislite, opet, kakav će doživljaj i nagrada za vjernike biti viđenje Allaha, dž.š., na Sudnjem danu, a vidjeće Ga jasno poput mjeseca u uštapu, kako kaže naš Poslanik, a.s., u hadisu. 

      Viđenje Allaha, dž.š., u džennetu, za vjernike koji su Ga čitavog života vjerovali, radi Koga su trpili neugodnosti, radi Koga su se u dunjalučkom životu odricali zabranjenog i pokuđenog biće apsolutno najveći užitak, najveća blagodat i nagrada, veća i od samog dženneta. 

        Tada će biti jasno da se isplatilo vjerovati u Svevišnjeg Boga. Oni koji su iskreno vjerovali još na dunjaluku su uvidjeli korist i efekat vjerovanja a oni koji su poricali Boga, ako su bili slijepi na dunjaluku, na ahiretu će uvidjeti svoju grešku ali tada će biti kasno zbog propuštene prilike, ako im Allah, dž.š., ne oprosti. 

       Na hadžu, pored viđenja Ka'be, hadžije posjećuju i znamenita mjesta. Hodaju i koračaju tamo gdje je hodao i koračao najveći čovjek, Bogu najmilija osoba - Muhammed, a.s.  Hodaju mjestima kojima su hodali Poslanikovi, a.s., drugovi - ashabi, koji su prvi prihvatili vjeru koju je od Boga prenosio Muhammed, a.s.

     Hadžije, u sklopu hadžskih obreda posjećuju, u najvrjednijem danu, mjesto Arefat, mjesto gdje su se sastali Adem i Hava, nakon što su bili spušteni na Zemlju iz Dženneta. Mjesto Arefat podsjeća hadžije na Sudnji dan, na Dan obračuna, kada će svi ljudi čekati presudu za djela počinjena na dunjaluku.

    Zatim, hadžije posjećuju Saffu i Mervu, dva mjesta koja, također, imaju svoju priču. Nakon što je Ibrahim, a.s., po Božijoj odredbi, doveo svoju ženu Hadžeru i sina Ismaila u mjesto gdje se sada nalazi Mekka, Hadžera je osjetila žeđ a i njen mali sin. Pošto je to pustinjsko tlo, vode nema nigdje. U tom svom očaju i brizi za vlastiti život, a naročito za život svog sina, žurno je hodala, skoro trčala, od Saffe do Merve, i nazad, nekoliko puta, tražeći vodu. Allah dž.š., je dao da provre vrelo vode koje je bilo spasonosno za njih oboje. To vrelo je mubarek Zem - zem. 

    I danas hadžije kada odu na hadž žurno prelaze razdaljinu između Saffe i Merve i piju vodu sa Zem - zema - izvora sa kojeg se prva napila Hadžera i njen sin Isma'il, koji je poput babe, Ibrahima, a.s., također bio Božiji poslanik. Znamo da su upravo njih dvojica napravili Ka'bu, prvu Božiju kuću na Zemlji, prvu džamiju. U kur'anu se kaže:

 وَإِذْ يَرْفَعُ إِبْرَاهِيمُ الْقَوَاعِدَ مِنَ الْبَيْتِ وَإِسْمَاعِيلُ رَبَّنَا تَقَبَّلْ مِنَّا ۖ إِنَّكَ أَنتَ السَّمِيعُ الْعَلِيمُ [٢:١٢٧]

I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali, oni su molili: "Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš! (El-Bekare, 127) 

      Svi mi imamo nekakve životne projekte, planove. Svi stremimo boljem ovodunjalučkom životu. Nije sporno ni griješno imati planove i uljepšavati sebi život. Griješno je i nedopustivo izgubiti se u materijalnim ambicijima i zanemariti dužnosti prema Bogu. Nemojmo dopustiti da nam sve bude važnije od hadža. Barem u ovim hadžskim danima razmišljajmo koliko smo blizu a koliko daleko od Ka'be. 

     Inače, svako ljudsko djelo kreće od misli. Misao se začne u glavi. Jedno vrijeme misao sazrijeva i onda počinjemo pričati o njoj. Kada se obznani želja da se nešto želi uraditi - obično se i uradi. U suprotnom, ako čak i ne razmišljamo o Ka'bi, ako nam nije ni od kakvog interesa, budimo sigurni da je nećemo nikada ni posjetiti. 

  Naravno, samo novac, nije dovoljan. Hadždž je vjerski obred koji pored novca zahtijeva i tjelesnu snagu i naše vrijeme. Za obavljanje namaza nam ne treba novac - i najsiromašniji ga mogu obaviti. Za post nam također ne treba novac, ali nam je potrebna  snaga. Za izdvajanje zekata nam nisu nužni ni snaga ni vrijeme. Hadž je jedini ibadet za čije obavljanje je potrebno imati najvažnije ovodunjalučke blagodati - i vrijeme, i snagu i novac. Zato su hadžije zahvalne a hadž je kruna ibadeta. 

     Draga braćo, pred nama su dani žrtve, Kurban bajramski dani.

 Uzvišeni je u Svojoj Knjizi rekao:

إِنَّا أَعْطَيْنَاكَ الْكَوْثَرَ [١٠٨:١]

فَصَلِّ لِرَبِّكَ وَانْحَرْ [١٠٨:٢]

إِنَّ شَانِئَكَ هُوَ الْأَبْتَرُ [١٠٨:٣]

„Mi smo ti, uistinu, mnogo dobro dali, zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji, onaj koji tebe mrzi sigurno će bez pomena ostati." (El-Kevser) 

     Ibadet koji dominira u ovim bajramskim danima jeste klanje kurbana.  Znamo da tradicija klanja kurbana potiče od Ibrahima, a.s., i njegovog sina Ismai'la, a.s. Znamo, također, da su se, prvo, Ibrahim, a.s. kroz namjeru žrtvovanja života svog sina, i Ismail, a.s., kroz žrtvovanje vlastitog života, htjeli odazvati Božijoj naredbi i tako se približiti Bogu. 

   Milost Božija nije dozvolila da Ibrahim, a.s., žrtvuje sina, već ovna, koji je poslan kao zamjena, onda kada se očitovala Ibrahimova i Ismailova, a.s., spremnost na najveću žrtvu. Činom žrtvovanja ovna dokinut je paganski običaj žrtvovanja prvorođenog sina, koji je do tada bio prisutan. 

    Zapamtimo da nijedan Božiji poslanik, a.s., nije imao lahku misiju. Svi su,  napočetku svoje misije, u najmanju ruku, bili ismijavani i smatrani luđacima od strane svojih sunarodnjaka. Na Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., je bila bacana iznutrica deve, a pod noge su mu bacali trnje dok bi hodao. Sve je to Poslanik, a.s, strpljivo podnosio.  Kasnije se to isplatilo. Njegova misija je doživjela uspjeh, jer, kako se kaže u Plemenitoj Božijoj Knjizi:

فَإِنَّ مَعَ الْعُسْرِ يُسْرًا [٩٤:٥]

Zaista, tegobu olakšanje prati" (El-Inširah, 5) 

Kakvi smo mi?

Koliko smo mi spremni izvršavati propise svoje uzvišene vjere?

Krenimo od sebe!    

Koliko nam je teško klanjati pet dnevnih namaza, ako ikako klanjamo?

Koliko nam je teško postiti, ako ikada postimo?

Zašto nam je teško odvojiti zekat, ako uopšte odvajamo?

Zašto nam je lakše opsovati nego reći ' La ilahe illellah'?

Zašto nam je teško otrpiti i najmanju uvredu ili provokaciju izrečenu od strane drugog? 

Zašto se bojimo, ako provokatoru ne odbrusimo većom mjerom, da ćemo ispasti budale ili kukavice? 

     Božiji poslanik, a.s., nije odgovarao na provokacije nego je činio dovu Uzvišenom Allahu da one, koji ga provociraju, uputi na pravi put. Sjetimo se Poslanikovog, a.s, odlaska u Taif s ciljem pozivanja njegovih stanovnika u islam. Nakon što su ga stanovnici fizički napali i izvrijeđali, on samo kaže: "Moj Gospodaru, Ti njima oprosti i uputi ih, jer oni ne znaju." (Buharija) 

    Zašto mi danas vjeru u Boga, radi koje smo stvoreni, smatramo neobaveznom, smatramo hobijem, folklorom, povremenim običajem, a ne svakodnevnim životnim načinom, životnim putem? Čak i oni koji se deklarišu kao muslimani, koji unekoliko praktikuju islamske propise i u džamiju dolaze, ponekad odaju utisak da se stide islamskih adeta i običaja. Zar se islama treba stidjeti? 

    Zar se kao musliman mogu stidjeti da se na javnom mjestu  poselamim.

    Zar jednog muslimana treba biti stid da kaže ' Ja postim' kad mu nepostač nudi hranu ili piće? 

    Zar me treba biti stid da kaže 'Ja ne pijem alkohol, zato što mi to moja vjera ne dozvoljava, 'kada mi se ponudi alkohol?           

    Zašto se stidjeti sebe i svojih načela i adeta? Ja sam musliman, pa me prihvati kao muslimana. Ako nećeš, to je tvoj problem. Naravno, i mi muslimani trebamo biti tolerantni spram načela, kulture i običaja onih koji se razlikuju od nas.

 Islam je veličanstvena vjera. Njegovi propisi su humani i mudri.  Mi često, prečesto pružamo ružnu sliku o islamu. 

  Kada ne radimo posao kako treba, nanosimo štetu islamu, jer smo muslimani. Kada ne vodimo računo o kulturnom ponašanju, nanosimo štetu islamu, jer smo muslimani. Kada se svađamo, otimamo, varamo, nedostojno se ponašamo, nanosimo štetu islamu, jer smo muslimani.         

    Naročito je to primijetno danas. Ako musliman učini nešto ružno obavezno se ističe da je musliman to počinio. I drugi čine greške ali se nikada ne spominje njihova vjerska pripadnost. 

    Naročito o ugledu islama trebaju paziti oni koji rade sa nemuslimanima. Ako smo disciplinovani, odgovorni i vrijedni među svojima, sebi sličnima, nastojmo biti još bolji među onima koji nisu muslimani i koji ne dijele naša načela i vjerska ubjeđenja. Drugi nas po našim pozitivnim kvalitetima moraju prepoznati kao muslimane.          
    Džennet je mjesto koje će ugostiti one koji ga na dunjaluku zarade. A dunjaluk – svijet ovaj je - kako Allah dž.š. kaže - samo varljivo naslađivanje. Život na ovom svijetu, odnosno dunjaluku kako ga Kur an naziva, karakterističan je po tome što nudi svoje raznorazne ukrase, pa ga čovjek zbog tih ukrasa i zavoli. A tih ovosvjetskih ukrasa je, doista, mnogo: zdravlje, mladost, imetak, djeca, različiti društveni položaji, vlast i tome slično. Svi ti ukrasi pružaju različite užitke čovjeku zbog kojih ih on voli i zbog kojih se za njih bori. Ali, svi ti ukrasi su manjkavi, jer imaju svoje nedostatke. Najveći nedostatak dunjalučkih ukrasa je u njihovoj prolaznosti, ali i ljudskoj brizi i strahu da se oni steknu ili da se ne izgube, te u žalosti ako se ne steknu ili ako ti ukrasi nestanu. Zbog toga je dunjaluk poput ćilima satkanog od brige, tuge i straha, jer čovjek svake večeri liježe sa stotinu briga a budi se sa stotinu i jednom. Doista, dunjalučki ukrasi imaju lažnu vrijednost. Zdravlje će da zamijeni njena suprotnost zvana bolest.

    Mladost će biti zamijenjena starošću. A starost kad dođe, onda će imetak da izgubi svoju vrijednost, jer u godinama starosti neće davati potrebno zadovoljstvo. Kao i svi ostali ukrasi, tako će i položaj i vlast da uzme neko drugi.

   Nasuprot ovog svijeta – dunjaluka i njegovih užitaka ili patnji je –    onaj svijet – Ahiret, sa svojim užicima ili patnjama. Ahiret se od dunjaluka razlikuje po opisu, drukčiji je od ovog svijeta. Razlikuje se i po dužini trajanja, vječan je, za razliku od dunjaluka koji je prolazan. Kada uživanja ova dva svijeta poredi, Allah dž.š. kaže da je dunjalučko uživanje NIŠTA u odnosu na ahiretsko. A naš život na onome svijetu zavisi od našeg rada na svijetu ovom, jer je ovaj svijet ahiretska njiva čiji plodovi će se tamo brati. Od našeg dunjalučkog djelovanja zavisi naš ahiretski život, koji može biti život patnje – Džehennem, ili život suprotan njemu – Džennet.
     Džennet nije samo bašča puna cvijeća, niti samo vrt pun zelenila. On je posebno namjenjeni i pripremljeni prostor za njegove stanovnike, koji su na dunjaluku bili vjernici. Njegove, džennetske dimenzije su, kao i vrijeme trajanja, beskrajne. U njemu je vječnost, bez prolaznosti. Prepun je različitih blagodati, mada je sam od sebe blagodat. Neke njegove blagodati su veće, neke manje, ali i najmanja njegova blagodat je veća od najveće dunjalučke, jer je vječan, nije prolazan i život u njemu je bez smrti. Kada se na jednoj od osam džennetskih kapija pojavi džennetlija biće upitan da li je na dunjaluku ikada osjetio bol i tugu, a on će opčaran onim što vidi, reći: - Ne, nikada! Među najvećim džennetskim blagodatima je ta da njegovi stanovnici u njemu neće živjeti pod bremenom straha, brige ili tuge, kao što je to bio slučaj na dunjaluku. Džennetlije neće imati nikakvog napora, osim jednog. Najveći napor džennetlijama će biti zaželjeti želju, koja će im odmah postati dostupna, biće nadohvat ruke, trenutačno ispunjena. Dunjalučki strah od starosti i smrti u    Džennetu će biti zamijenjen vječnom mladošću koja nikada neće proći, i vječnim životom po kojeg smrt nikada neće doći.

     Zaboravit će džennetlije na rad i zarađivanje kako bi ugodno živjeli, jer sama činjenica da su Džennet zaradili, dovoljna je. Zaboravit će na krize i ratove, jer ih neće biti. Biće spašeni beskorisnog govora. Njihov govor biće selam – mir. Selamom će ih pozdravljati meleki u svakom džennetskom budžaku, pred svakim džennetskim dvorcem, koji im je namijenjen za stanovanje. Obučeni u džennetska odijela, tragovi sretna života s lica džennetlija neće silaziti. Ništa im neće nedostajati, niti će ostati uskraćeni bilo čega što zažele. S džennetskih trgova džennetlije će se uvijek nasmijani vraćati svojim porodicama. Na tim džennetskim trgovima će se prisjećati svoga života na dunjaluku. U jednom hadisu Poslanik, a.s., je rekao: "U Džennetu postoje tržnice na kojima nema trgovine ni prodaje. Ljudi se na njima okupljaju u krugovima i podsjećaju se na svoj život na dunjaluku i  na pokornost svome Gospodaru. Kakvi su bili siromasi na dunjaluku, a kakvi njegovi bogataši! Kakva je bila smrt i kako su nakon dugih nevolja došli do Dženneta!"

     U Džennetu je mnoštvo blagodati pripremljenih za njegove stanovnike a najveća će im biti gledanje Lica Gospodara svoga. Od Suhejba, r.a., se prenosi da je Poslanik, a.s., kazao: "Kada džennetlije uđu u Džennet i džehennemlije u Džehennem, glasnik će povikati: - Džennetlije, Allah vam je nešto obećao i hoće da to i provede. Oni će upitati: - A šta je to? Zar nisu naša dobra djela bila teža od hrđavih, zar nisu naša lica svijetla i zar nam nije odredio Džennet a sačuvao od Džehennema. Tada će se podići zastor i oni će pogledati. Tako mi Onoga koji upravlja mojim životom, neće im dati ništa što bi im bilo draže od pogleda u Njega." Kada su pitali Poslanika, a.s., kada je bio na Mi radžu i susreo se s Allahom, da li Ga je vidio, Poslanik je odgovorio: - Svjetlost, kako da ga vidim!

     Doista, Džennet kao mjesto u kojem će stanovnici njegovi moći vidjeti Lice Veličanstvenog i Plemenitog je sam od sebe svjetlost koja sija i isijava. Navodi se predaja u kojoj stoji da kada bi stanovnica Dženneta pokazala svoju ruku s nebesa, osvijetlila bi prostor između nebesa i Zemlje. Džennet je prostran i pripremljen. On je već odavno stvoren i čeka da primi i ugosti svoje vječne stanovnike. On ne bira i ne odabira ko će ga nastaniti, niti traži protuuslugu za boravak u njemu. On se ne može kupiti niti podmititi da nekoga propusti preko veze. On ne poznaje rodbinske, niti bilo kakve druge veze. On se, jednostavno kazano, uz Božiju milost zarađuje na dunjaluku, jer je ovaj svijet mjesto na kojem se djelima svojim, sami sebe, određuju stanovnici Dženneta.

     Iako je daleko i mi ga ne vidimo, Džennet bi trebao biti želja i nada svih nas. Iako je dunjaluk primamljiv i mami svojim čarima, pogled po njemu oko ljudsko čini sretnim, ipak prolaznost njegova umanjuje svu njegovu vrijednost i sve njegove ljepote. A najmanji džennetski dio je onoliko koliki je dunjaluk i deset puta više od toga. To je najmanji džennetski dio koji je hadisom spomenut a koji će dobiti zadnji džennetlija koji će prijeći preko Sirata i ući u Džennet. Predaja koja govori o posljednjem koji će ući u Džennet glasi: "Zadnji džennetlija će prijeći preko Sirata i otvorit će mu se džennetska kapija. Pogledat će po Džennetu i neće moći vidjeti mjesta za sebe, pa će reći: - Gospodaru, pusti me ovdje. On će mu kazati: - Da nećeš tražiti, ako te smjestim ovdje, da ti dam drugo mjesto? Čovjek će odgovoriti: - Neću, Tvoje mi veličine i slave.

    Kada mu se, nakon toga, pokažu džennetski položaji, ono što on bude imao će mu se učiniti ništavnim, pa će reći: -Gospodaru, nastani me tamo. Allah će mu kazati: - Da nećeš tražiti, ako te smjestim ovdje, da ti dam drugo mjesto? On će odgovoriti: - Neću, Tvoje mi veličine i slave. Nastanit će ga gdje je tražio, a onda će mu pokazati sve prostore do četvrtog Dženneta. Kada mu i njega pokažu, čovjek će osjetiti da je ono što ima beznačajno, ali će šutjeti i neće ništa tražiti. Gospodar će ga pitati: - Zar nećeš ništa tražiti? Čovjek će reći: - Tražio sam i sada me stid iskati više. Allah će mu tada kazati: - Tebi pripada onoliko koliki je dunjaluk i deset puta više. To je džennetlija koji ima najniži položaj u Džennetu."
Opisano u predaji je najmanji džennetski dio, a najveći i najbolji dio Dženneta je Firdevs. Poslanik, a.s., nas je podučio da kada Boga molimo za Džennet, molimo Ga za najbolji dio Dženneta – Firdevs, a ne da Ga molimo da nas smjesti makar za "njegova-džennetska vrata".
      A mi, sada ovog jutra, dok slušamo o Džennetu, vjerovatno bi bili zadovoljni da budemo smješteni i za njegovim vratima, samo da budemo tamo, stanovnici mjesta vječne ljepote i sreće, jer u Džennetu će, iako je ljudsko oko nezasito, čovjek imati ono što poželi, što očima nije vidio a ušima čuo. Kao nagradu Allah je vjernicima to pripremio. Ako nismo u mogućnosti da vidimo Džennet, svako od nas, ljudi na cijelom dunjaluku, će Džennet da zamišlja na sebi svojstven način. Pustinjak će ga zamišljati kao vječnu hladovinu s nepresušnim rijekama i izvorima. Zapadnjak kao život bez brige i straha. Afrikanac kao mjesto dostupno raznovrsnom hranom i pićem. Bolesnik kao život vječnog zdravlja. Ožalošćeni kao život vječne sreće. Džennet je, uistinu, sve navedeno, ali i mnogo više od toga.

    Kur'an kada govori o Džennetu govori o baščama zelenim ispod kojih će rijeke teći. I hadisi Poslanikovi opisuju Džennet kao mjesto vječne sreće, gdje žalosti nema, gdje smrt se ne događa, gdje ljepota ne prestaje. Kur'ansko-hadiski opis Dženneta je oduvijek bio inspiracija ljudima od pera koji su se trudili da poznatim riječima opišu mjesto koje čeka i koje je pripremljeno za one koji njemu žude.
     U svojoj knjizi Stazama dobrih i zahvalnih, dr. Sead ef. Seljubac, na sebi svojstven način, inspirisan kura'nsko-hadiskim opisima Dženneta pokušao je svoju viziju Dženneta, onako kako ga on doživljava, prenijeti na papir. Naš vrli alim Džennet opisuje na sljedeći način: "Zrak je ni topao ni hladan. Ugodan i prijatan. Ima nekog povjetarca koji tu svježinu čini prijatnom. Hlad je prostran u prostrane krošnje drveta, kojemu ni ime nije moguće saznati. Plodovi mu na svakoj grani. Čak i mladica, čim iznikne, plod dadne. Pod drvetom vjernik-mu'min. Kraj njega njegova žena mu'minka. Sjede na šiltetima, mehkim jastucima popunjenim, naslonjeni i veseli. Okruženi su svojom djecom, koja su im se pridružila u vjeri. U podnožju im rijeka teče, do nje druga: med i mlijeko. Obala je ukrašena svjetlucavim, zlatnim i srebrnim maštrafama. Mu'minska porodica jede one plodove i pije – med i mlijeko. Ako požele nešto osim toga, pozovu djevojke ili mladiće koji ih usluže. Donesu im sve što požele.

    Posvuda se čuju selami, od Gospodara i od mu'mina. Srce mu radosno otkucava, neopterećeno strahom od prolaznosti, ne iščekujući smrt, ne plašeći se opasnosti bilo koje vrste. Zlo tu ne stanuje. Dobro prožima svaki milimetar prostora. Mu'minska duša to osjeća i drago joj je. Od svih ljepota u kojima uživa mu'minskoj duši je najdraži osjećaj da je u blizini Rabba Dragoga.
Mu'min je imao druga. Ponekad se pita šta je s njim. Kada naiđe pitanje dođe i odgovor. Pokaže mu se strahota u kojoj je taj drug: vatreno grotlo iz kojeg on stalno pokušava izaći. Izgori, vrati se u prvobitno stanje, pa opet izgori, i tako stalno. Pentra se uz vatreno stupove, dođe do vrha paklenog grotla, pa se stromoglavi na dno. I uspinjaja i padovi traju stotinama godina. Mu'min, kada to vidi, zahvalnost mu navre u srce, a s usana se otme riječ: - Malo je nedostajalo da i ja tamo završim. Da nije bilo milosti Gospodara moga, ni ja ne bih bio ovdje gdje jesam! A onda se vjernik-mu'min ponovo vrati svojoj vječnoj blagodati, zadovoljno gledajući u mladoliko lice svoje dobre supruge mu'minke i svoje, isto mlade, dobre djece. On nastavi zahvaljivati Rabbu svom, Milostivom."

    Opisana slika je samo pokušaj opisa Dženneta, koji je pripremljen i koji čeka stanovnike njegove kao nagradu za odricanja njihova na svijetu ovome. Ima li među nama iko ko ne bi volio biti gore opisani vjernik? Iznesena slika, koju smo pokušali zamisliti, samo je blijeda sjenka onoga što o vječnim užicima kojima će biti nagrađeni iskreni vjernici govori Kur'an, a i Hadis. To je nešto što oko nikada vidjelo nije, za što uho nikada čulo nije i što nikome nikada ni na um nije moglo pasti. Neopisivo. Riječju neuhvatljivo.

     Na svijetu ovome mjesto vječne sreće se neće moći vidjeti, ali mjesto vječne sreće se zarađuje na svijetu ovome. Ko o vječnosti i Džennetu razmišlja, on će se truditi da ga zaradi. S druge strane, oni koji misle da nema Dženneta a ni Džehennema, oni će kajanje osjetiti zbog uzalud provedenog života. Govorit će nevjernici: - Kamo sreće da nikada nisam ni stvoren, da sam zemlja zauvijek bio i  ostao. Ali, svako stvorenje koje je stvoreno će da doživi i proživi sliku Dana kijametskog. Svako stvorenje će, kad njegovo vrijeme dođe, smrt upoznati i odselit će s ovoga svijeta. Malo će ga pamtiti i spominjati, a onda će ga zaboraviti kao što je i on zaboravio one prije njega. Ostat će samo djela koja će se spominjati, ali će spomen i na njih da izblijedi. Međutim, blijede sjene djela svačijih će da budu osvijetljene svakom od nas na Danu sudnjem. Slike života naših će da se vrte na traci koju ćemo svi dobiti, traci na kojoj ćemo gledati sav svoj život.

   Knjige dunjalučke će dva meleka plemenita pisara, koji su bili s nama svakog dunjalučkog trenutka, na Sudnjem danu svima donijeti i predati u ruke. Nekome će ta dva meleka doći s leđa i straga mu dati njegovu knjigu. Nekome će oni prići s lijeve strane i u ruke predati njegove dunjalučke spise. A nekom će doći s desne strane i u desnicu mu pružiti sahife života njegovog. Oni koji tada budu dešnjaci, kojima se kitabi njihovi dadnu u desnu ruku, nagovjestit će im se vječna sreća koja ih očekuje, biće radosni, ni za čim neće tugovati. I kad se Sunce na Danu suđenja spusti iznad glava, dešnjaci će da uđu u hlad koji im je pripremio Gospodar njihov. I dok u hladu budu sačuvani od nesnosne vreline, sjetit će postači tada vrelina koje su trpjeli dok su postili i vrelog dunjalučkog Sunca.   

    Vjetar će da zapiri, ali će biti ugodan. Sjetit će tada postač onog suhog, za disanje teškog povjetarca, koji je u vrelim ramazanskim danima otežavao mu disanje. Disat će tada postač punim plućima, miris Dženneta će da ga osvoji i sebi pozove, a on, postač, nošen mirisnim aromama koje iz Dženneta poteku, ponovo će se zahvaliti Rabbu Svom na ljepoti koju mu On daje. Kad postač glavu svoju okrene i iz hlada koji će ga zaštiti od vreline kijametske, ugledat će postač patnje onih kojima Džennet nije bio na umu a koji ni za Džehennem nisu marili.

    Vidjet će postač druga svog koji se s njim nije družio u ramazanu, u postu, na iftaru, u džamiji na namazu. Oni koji za danima ramazanskim nisu marili, shvatit će tada šta su propustili, ali za kajanje će biti kasno.

    Zbog nemara svoga i oglušavanja o naredbu Božiju, nesretnici, oni koji knjigu svoju dunjalučku dobiju s leđa ili u lijevu ruku, tada će zavapiti molbom Allahu: - Gospodaru naš, vrati nas na dunjaluk, bićemo Tebi odani vjernici. Klanjat ćemo, postit ćemo, živjet ćemo u islamu. Ali, na njihove molbe Allah se neće odazvati, kazna će se nad njima izvršiti, u grotlo i bezdan džehhenemski će biti bačeni. A od Džehennema, vatre njegove i kazne Božije, postač strahuje. Sunčeve vreline koje je osjećao dok je postio postača su podsjećale na vreline ahiretske, koje će da prže kad dunjaluka nestane a Ahiret otpočne. A dunjalučke vreline su NIŠTA u poređenju s onim ahiretskim.

     Kako hadis kazuje požalila se džehennemska vatra svome Gospodaru: - Ja Rabbi, sama sebe izjedoh. Na to joj Allah dade dva oduška, jedan ljeti a jedan zimi. Onaj zimi je hladna zima koju osjećamo, dok je onaj ljeti vrelina koja prži. A ta ljetna vrelina koja kad zavlada, izvori voda presahnu, zemlja ispuca, pojave se pukotine koje samo voda može popuniti. I takav zemljin izgled bude dok s nebesa Allah ne spusti kišu koja nakvasi žednu zemlju, zemljani procjepi koji su zbog suše nastali se povuku i nestanu.  Zemlja opet poprimi svoj prvobitni izgled, bez ambisa i provalija. Dunjalučke jame i provalije su NIŠTA u poređenju s onom ahiretskom, jednom preko koje valja svakom od nas. Sirat nas čeka, valja nama preko njeg. Svakome od nas valja preko Sirata, jer na kraju puta tog čeka nas vječno odredište. Iza Sirata nema ništa drugog osim Dženneta ili Džehennema. I dok bude prelazio preko Sirat-ćuprije, neko će se za nju zakačiti, neće moći dalje nastaviti. Međutim, tada će postaču doći post njegov i za njega se zauzeti, pomoći mu da prijeđe Ćupriju koja dijeli Džennet od Džehennema. Osjetit će postač tada neizmjernu radost zbog svog posta, zbog svog slijeđenja Poslanika. A Poslanik, a.s., je u snu kojeg je usnio – a snovi poslanika su dio Objave – vidio taj prizor, čovjeka iz svoga ummeta kojem je na Siratu post i salavat na Pejgambera pomogao.
     I kad čovjek iz Pejgamberovog ummeta prijeđe preko Sirata i dođe do Dženneta, vrata džennetska se pred njim zatvore. A onda dođe vjernikovo La ilahe illelah i otvori mu džennetska vrata. A postač dok je postio salavate je na Poslanika donosio, La ilahe illellah izgovarao, o Džennetu razmišljao. Ko o Džennetu razmišlja, takav koristi dane i noći da zaradi Džennet, najviše koristi i iskoristi dane i noći ramazanske.

    S druge strane, nekome će se možda opisana slika vječne sreće Dženneta činiti imaginarnom i nezamislivom a isto tako i mjesto vječne patnje Džehennema nemogućom. Shvatit će sve ovo kao lijepo ispričanu bajku. Lahko je nama na dunjaluku pronaći razloge da opravdamo svoj neposluh spram naredbi Božijih. Uvijek ćemo se samom sebi opravdati, krivi nikada nećemo biti mi, uvijek neko drugi ili nešto drugo. A šta onda kada po nas dođe onaj koji u crno zavija, siročadima ostavlja, a taj će svakom da dođe, nekom prije, nekom kasnije. Susret s njim niko neće preživjeti, pa da priča kako je kad on dođe. Po koga dođe njega nestaje, zauvijek odlazi. Tada prestaju sve bajke i sva nadanja. Tada svako živo biće shvati u potpunosti da vječnost ovdje nije. Puste li žalosti što se dunjaluk ovaj i ljepote njegove moraju ostaviti, ništa se ne može ponijeti, sve ostaje nekom drugom. Ipak, s insanom na put bez povratka krene ono što je insan pripremao za taj put. Tijelo svakog od nas, i postačevo i nepostačevo, donijet će prijatelji naši i rodbina, i spustit će nas tamo gdje se sve spušta kad ga posjeti onaj koji će svakom doći, ali s nama niko neće htjeti u zemlju da legne. Samo će djela naša, kakva god da budu, stati pokraj nas i praviti nam društvo.

     Svima će djela da budu svjedok, nekome protiv njega i na njegovu štetu, a nekome za njega i u korist njegovu. Post naš će nas tada zagrliti, napravit će zaštitu od dvojice meleka koji će nam doći u susret. Namaz naš i sadaka naša će stati ispred njih i spriječiti ih da izvrše kaznu nad nama. Vjerniku će se ukazati lik Poslanikov i ta dvojica će ga pitati čije je to lice?! Vjernik će tada još jednom šehadetom potvrditi svoju vjeru šehadetom, a onda će mu ta dvojica pokazati njegovo mjesto u Džennetu. Kabur vjernički će da se proširi, miris Dženneta će da zamiri kaburom, najavljujući vjerniku šta ga čeka u vječnosti. S druge strane teške muke i jadi čekaju, već u kaburu, onoga koji nije znao za ramazan, namaz, vjeru, Boga i naredbe Njegove.  I takvu sliku, kad svako s dunjalučke pozornice nestane i ovosvjetska prošlost minea kabur realnost postane, svako od živih će da vidi i sebe upozna k oje mjesto će da zauzme u vječnosti. Tada će jasno svima da bude, bajke će prestati, nadanja će da nestanu. Ali, svakog je Bog Dragi odlikovao onim što nijednom drugom Svom stvorenju nije dao, a to je um i razum. Insan um ima da njime misli i razmišlja. Insan ima i slobodu volje da sam odlučuje šta će i kako će. Insan ima i odgovornost za sve ono što uradi. Pa šta god da uradimo u životu svom, dobro ili loše, sve ćemo to vidjeti i po tome biti nagrađeni ili kažnjeni. Onaj ko se nagradi nada on dobro radi. Onaj ko želi da uđe u Džennet on moli Boga da ga uvede u njega. Onaj ko strahuje od Džehennema traži zaštitu kod Boga od vatre rasplamsale.

     Allah je dao da se tijelo vjernika odmara spavanjem, nakon posla kojim se izmori. Dao je i da duša sebi nađe oduška u ibadetu. Namaz, post, zekat, hadž i ostali šarti je putovanje na Allahovom putu načini su njena predaha na putu Vječnoj kući i Gospodaru. Vjernik u ibadetskoj osami istovremeno motri i na dunjaluk i na Ahiret, tražeći: Gospodaru naš, daj nam ono što je dobro i na dunjaluku i na Ahiretu i sačuvaj nas od patnje u vatri. (al-Baqarah, 201)

    Život muslimana ogleda se u čvrstini njegove vjere. On je spreman da u svakom trenu očituje pokornost Stvoritelju i da Mu položi račun. To je svjesnost na koju Kur'an podsjeća Poslanika i mu'mine: Naređeno mi je da obožavam Allaha i da mu, čvrsto u vjeri, budem vjeran. I naređeno mi je da budem musliman prvi. (Ez-Zumer, 11-12)

     Kroz kazivanje o kurbanu sinova Ademovih, dobivamo spoznaju da je svakom djelu nijjet najvažniji, jer:قَالَ إِنَّمَا يَتَقَبَّلُ اللَّهُ مِنَ الْمُتَّقِينَ [٥:٢٧] „Allah prima od bogobojaznih“. (Maide,27). Iz istog kazivanja spoznajemo da je zavidnost snažan pokretač na zlo i nesreću jer bijaše uzrokom prvog grijeha na zemlji kad brat ubi brata.

    Kroz kazivanje o Ibrahimu a.s., i sinu mu Ismailu a.s., dobivamo spoznaju da ljubav prema Gospodaru biva obilno nagrađena. Spoznajemo da žrtvovanjem onog što je i nama drago ostavljamo trag na Dunjaluku. „Spomen je na Ibrahima“. (Saffat,109.), i gradimo sebi kuću u Džennetu „Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine“.(Saffat, 110.)

     Allahu dž.š., ne treba ono što mi žrtvujemo „Do Njega neće dostići niti njihova krv niti njihovo meso“.(Hadždž, 37.). Ono što ţrtvujemo treba nama „Do Njega će stići naša bogobojaznost“.(Hadždž, 37.) To znači da ono što žrtvujemo ima smisla samo ako bude djelovalo na onog ko žrtvu prinosi, ako nas bude mijenjalo. Nema smisla prinositi žrtvu Bogu ako nosimo mržnju prema čovjeku. To je vidljivo iz slučaja Kabilova. Poslanik nam obećava nagradu ahiretsku za naš kurban, za našu spremnost na žrtvu. „Kurbani će vas“, veli Poslanik, „prenijeti preko Sirat ćuprije“.(Ahmed).  „Sa kapanjem prvih kapi krvi na zemlju od vašeg kurbana čistite se od grijeha“.(Muslim), podučavao je Poslanik. Ta nagrada, bit će dostignuta samo ako kurban bude imao stvarni uticaj na nas, ako bude žrtva sa sadržajem. Žrtva sa sadržajem bit će ako iz kurban naučimo da samo ono što je dobro, ono što je i nama drago, žrtva je stvarno. U kurban ne može; sakato, hromo, slabo. Iz kurbana također učimo da u dijeljenju, žrtvovanju ne smije biti nikakvog dunjalučkog interesa, niti ikakvog profita iz žrtve. Poslanik je rekao: „Ko proda kožu svoga kurbana, on nema kurbana“.

    Vjernik nikad ne stavlja težište na cijenu žrtve, ne naglašava u žrtvu uloženo, već korist dobivenu. U nizu koristi, kurban nam donosi i naputak kako poredati prioritete u našoj svakodnevnici.

    Kroz propis raspodjele kurbanskog mesa razaznajemo te prioritete. U kurbanskoj cjelini, propis kaže, postoje tri trećine, a to znači postoje tri važne oblasti kojima se čovjek u svakodnevnici mora posvetiti. Porodica je na prvom mjestu. Obaveza je svakom brinuti za svoje stado. Kao što iz kurbanske cjeline prvu trećinu odvajamo za porodicu, tako u raspodjeli vremena dnevnog prvo se porodici posvećujemo. Nju nikad ne smijemo zapostaviti, ona je naš prioritet. Neće nam kurban pomoći da preko Sirat ćuprije pređemo ako nas djeca naša budu vukla za noge i usporavala, optužujući nas da nismo brinuli za njih, da ih nismo u mekteb slali, klanjati naučili...

    Kad prođu dani žrtve, bajramski dani kad prođu, ne prestaje naša obaveza žrtvovanja jer vjernik težište stavlja na ono čemu nas žrtva uči, a kurban nam spoznaju daruje da se za porodicu čovjek svakodnevno žrtvuje. U kurbanskoj cjelini druga trećina je rodbini propisana. Na obavezu prema rodbini podsjeća i prvi ajet sure En-Nisa: وَاتَّقُوا اللَّهَ الَّذِي تَسَاءَلُونَ بِهِ وَالْأَرْحَامَ  „Allaha se bojte i rodbinske veze ne kidajte“. Ta briga o rodbini koliko je važna najbolje nam svjedoče riječi Poslanikove: „Ko u redovima rodbine svoje ima siromaha pa ne bude dobročinitelj prema njemu i sadaku koja njemu pripada usmjeri drugom, Allah mu tu sadaku neće primiti i neće ga na Ahiretu ni pogledati“.(Tirmizi).

    Obavezni smo se pomagati. I kad prođu dani žrtve, kad se završe dani bajramski ne prestaje naša obaveza da se jedni za druge žrtvujemo. Ako i nakon zaklanih kurbana, odnosi među nama budu opet hladni, i budemo opet jedni od drugih udaljeni, kurban naš nikakav smisao nema jer Bogu ne treba meso već naša promjena, bogobojaznost naša Mu treba. Poslanik upozorava: „ Ne silazi, ne spušta se milost Božija na onaj narod koji ne održava veze rodbinske“. (Malik).

    U kurbanskoj cjelini jedna se trećina, siromašnima izdvaja. Ebu Zerr.r.a.,Poslanika moli: „Oporuči mi nešto,  što će mi u životu biti važno“.  Poslanik reče: „Voli siromaha i druži se s njim“. (Dejlemi)

Poslanik kaže: „Allah dž.š., je na pomoći svome robu sve dok je on na pomoći svome bratu“.(Buhari). Želiš pomoć Božiju? Ima put, pomozi brata! Kada prođu dani žrtve, ne prestaje obaveza našeg žrtvovanja, žrtvovanja za opće dobro....  

    Našim kurbanima možemo i trebamo snažiti i našu zajednicu, našu Islamsku zajednicu. Dalekovidi ljudi, naši vrli predhodnici su razumijevajući moderni način života, život u gradskim četvrtima i soliterima omogućili da se o kurbanima brine Zajednica. Omogućila nam je Zajednica da ispunimo svoju obavezu, upotpunimo propis i postignemo veliko dobro. ..

    Meso od našeg kurbana uplaćenog u Islamsku zajednicu će osim do naših medresa stići do bolničkih restorana, dječijih i studentskih domova, domova za nezbrinutu i sa posebnim potrebama djecu, povratničkih naselja, javnih kuhinja...

”Zemlja je Allahova, On je daje u naslijede kome On hoće od robova Svojih; a lijep ishod će biti za one, koji se budu Allaha bojali.” (Kur’an, Al-’Araf, 128)

    Draga Braćo,

     Na kraju ovog bajramskog va'za molim vas da investirate u budućnost svoje djece – da šaljete svoju djecu u mekteb bez ikakvih kalkulacija. Mekteb-vjeronauka je glavno pitanje svih roditelja i islamske zajednice. Čuvajmo svoju djecu od lice, lošeg društva, droge, alkohola i kriminala. To možemo postići samo šaljući ih u džamiju da se uče svojoj vjeri, kulturi i našim adetima. Zato sa blagoslovljenom radošću crpimo duhovnu snagu sa bajramskoga vrela, koja će se ulijevati u pobožna srca i pokorne duše, natapajući našu vjeru i snažeći porodično, rodbinsko, komšijsko i prijateljsko zajedništvo. Neka bajramska radost i tekbiri-tešrik sapiru srca i duše naše, poput Zem-zem vode, kojom, časni melek Džibril, očisti, Poslanikovo srce.

    Ovogodišnji Kurban-bajram donosi nam važne i snažne poruke da odlučno preispitamo svoj odnos prema vjeri, porodici, društvu i džematu, odričući se svojih privilegija za sreću i dobro onih, koji su potrebni naše pomoći i razumijevanja, jer ako oni ne budu sretni i radosni, i naša bajramska sreća i radost, neće imati potpuni smisao.

    Ja sam danas posebno radostan, kako zbog praznika, tako i zbog činjenice da naš džemat lagahno korača naprijed.

  Milostivi Gospodaru,

  Osnaži nas u našoj vjeri, moralu i zajedništvu;

  Daruj nam mudrost da živimo u miru i slozi s našom braćom i komšijama, kao složna porodica i komšiluk;

   Obraduj nas umijećem da popravljamo greške kada ih uvidimo i da ne istrajavamo u onome što je loše, što je grijeh i nepravda.

   Budimo uz ljude u nevolji: slabe, siromašne i bolesne.

   Sklapajmo prijateljstva gdje god možemo.

   Zalažimo se za istinu kada god vidimo da se želi naturiti laž.

   Izbjegavajmo svađe i prepirke o onome u čemu nema koristi, a u čemu je šteta očita.

   Praštajmo jedni drugima, jer to učvršćuje veze među ljudima i narodima. 

   Draga Braćo,

   Bajramsku radost dijelimo zajedno. Slavimo Bajram u međusobnom pomirenju, razumijevanju, oprostu i povjerenju. Neka nam današnji mubarek-dan vrati vjeru, nadu i međuljudsko povjerenje; neka među nama nestane straha, zlobe i zavisti; neka nam zajedništvo povrati samopouzdanje; neka svako radi svoj posao savjesno i odgovorno; shvatimo da je tajna uspjeha na ovome svijetu iskrena vjera i plemenito djelo! Zato danas posjetite svoju rodbinu, obiđite mezarja svojih najmilijih, ukoliko ste u mogućnosti, otvorite vrata komšiji i okrenite se oko sebe i pogledajte ko treba vašu bratsku ljubav i vašu ljudsku pomoć!

  Sa osobitim željama Bajram čestitam vama – svojim džematlijama i vašim porodicima od džematskog odbora, kao i u svoje lično ime.

   BAJRAM SERIF MUBARE OLSUN!!!

Literatura: Tefsir Ibni Kesir, Sahihul-Buhari, Imam Abdulah-ef. Čajlaković, Izet ef. Ĉamdžić….

Priredio: Nijaz Salkić