BAJRAMSKI VAZ - KURBAN BAJRAM

SUŠTINA I FORMA

ponedjeljak (12.09.2016)

Hvala Allahu dž.š. Njega hvalimo, od Njega pomoć tražimo, molimo Ga da nam oprosti i na Pravi put nas uputi. Utječemo Mu se od zla naših duša i posljedica naših ružnih djela.

 Draga braćo, poštovane sestre,  pitanje suštine i forme se provlači kroz sve sfere i pore života. Danas se ljudi formalno vole, cijene, obilaze, pomažu, razumiju a u suštini malo, se poznaju, vole paze, trpe i cijene. Riječ ,forma' ima slijedeća značenja: oblik, izgled, lik, vanjština, vanjska strana; kalup, model; ustaljen prikladan način ponašanja a suština je u srcu, imanu, bogobojaznosti, u iskrenosti. Forma se ne smije zanemariti - to ide zajedno, npr. namaz - postoji forma namaza, pokreti, sedžda, kijjam, kiraet, smirenost, ali postoji i suština, prisutnost u namazu, iskrenost i ostali ibadeti koji dolaze iz srca, dok je forma tijelesni, ili post - ne jedes i ne pijes tijelesno, ali postiš srcem i iskreno.

  Od forme ka suštini

,,Islam je vjerovanje – čija je suština tevhid; ibadet – čija je suština iskrenost; poslovanje – čija je suština istinoljubivost; moral – čija je suština milostivnost; zakonodavstvo – čija je suština pravda; djelovanje – čija je suština upotpunjenost; ponašanje – čija je suština osjećanje smisla; odnos – čija je suština bratstvo; civilizacija – čija je suština ravnoteža.

Ko izgubi tevhid u vjerovanju, iskrenost u ibadetu, istinoljubivost u poslovanju, milostivost u moralu, upotpunjenost u djelu, smisao u ponašanju, bratstvo u odnosu, ravnotežu u civilizaciji – taj je izgubio suštinu islama, pa makar se pridržavao izvanjskih normi i formi” .

 Sustina islama

 Suština islama je da čovjeka odgoji i moralno usavrši. Ja sam musliman ali volim da se svađam, i u svađi da uvrijedim i povrijedim, ponizim i obezvrijedim neistomišljenika.

Suština islama je izgradnja zdrave zajednice i džemata a mi podignemo skupe i bajkovite džamije a pri gradnji zaboravimo da izgradimo sebe i u njima pune safove vjerničke.

Suština islama je da ljude uveže u bratsku zajednicu a mi se često dijelimo i razilazimo.

Da bi razumjeli suštinu islama pojasnićemo važnu sastavnicu islama, zahvalnost. U arapskom jeziku riječ zahvalnost se imenuje šukr a znači izdignuće, njena suprotnost je riječ nukran što znači negiranje nezahvalnost. Zahvalnost se u raznim oblicima, pojavljuje u Kur'anu na sedamdeset sedam mjesta. U najljepše definicije zahvalnosti ubraja se definicija Zun-nuna el-Misrija Ebu Hafsa: Zahvalnost je da budeš pokoran onome ko je iznad tebe, da uzvratiš na dobro onome ko je na tvojoj ravni, a da činiš dobro onima koji su ispod tebe u vrijednosti.

Suština zahvalnosti

Rekao je imam Kurtubi: Suština zahvalnosti je da priznamo blagodat Dobročinitelja i da tu blagodat ne iskoristimo u grijehu…

Primjer: Materijalno bogatstvo je Allahova blagodat. Glavni vid zahvalnosti na materijalnom bogatstvu je izvršavanje obaveza prema Allahu u vidu davanja zekata, udjeljivanja sadake, održavanja rodbinskih veza, trošenja u humanitarne svrhe. U to se naravno ubraja samouzdržavanje i uzdržavanje supruge i djece.

Nagrada za zahvalne

Uzvišeni Allah je brojne nagrade uslovio svojom voljom da nagradi nekoga. Na primjer: Allah će ih učiniti imućnim iz svoje dobrote, ako bude htio. Naglasio je da će se odazvati kome bude htio od onih koji ga dozivaju u dovama. Rekao je: Uklonit će to zbog čega Ga molite ako bude htio. I opskrbu je uslovio svojom voljom. Rekao je: Allah opskrbljuje koga hoće.Za oprost je rekao: Oprostit će kome hoće. Za pokajanje je rekao: Allah će primiti pokajanje onima kojima On bude htio. Međutim, nagradu za zahvalne nije uslovio ničim već je rekao: A Allah će zahvalne nagraditi. Zahvalne ćemo nagraditi. Uzvišeni je uslovio povećanje blagodati zahvalnošću, a povećanje nema kraja kao što i zahvalnost nema kraj.

Zahvalnost je pokornost za koju slijedi najveća nagrada i smatra se jednom od najvrednijih pokornosti uopće. Zahvalnom i strpljivom vjerniku obećano je svako dobro i u dobru i zlu. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: Čudan je primjer vjernika njemu je uvijek dobro. Kada ga zadesi nešto što ne voli strpi se i bude dobro za njega, a ako ga zadesi dobro on zahvali pa opet bude dobro za njega.

Kada bi trebalo sažeti suštinu islama u dvije riječi, to bi bilo: čistota i moral. Prvi cilj islamske etike bio bi usavršavanje morala. Da bi to postigli, moramo imati znanje. Kada nešto radimo moramo znati razlog, suštinu i cilj toga.  

 Primjeri:

Glede namaza, svi propisani ibadeti u islamu imaju svoju formu i suštinu koje su neraskidivo povezane. Naprimjer, u jednom hadisu stoji da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: ''Najveći je kradljivac onaj koji krade od svoga namaza.'' ,,Božiji Poslaniče”, povikaše prisutni, ,,kako čovjek može krasti od namaza?” On odgovori: ,,Ako ne upotpunjuje ruku ili sedždu ili tesbih između rukua i sedžde'' (Ahmed).  

 Dakle, sam Poslanik, a.s., potcrtava važnost pravilnog obavljanja namaza i njegovih sastavnih dijelova u izvanjskom, formalnom smislu. Ako klanjamo, moramo znati zašto klanjamo, Šta je svrha, jer Allah objašnjava: Obavljaj namaz, jer namaz, zaista, odvraća od razvrata i svega što je ružno (El-Ankebut, 45).

Ukoliko ovaj recept nije uspio, nešto nije uredu. Namaz, ako ne približi roba Allahu, onda ga udaljava od Allaha, dž.š. Znači, ne znamo cilj i svrhu namaza. Zamislite da neko trenira košarku, a ne može da ubaci u koš! Ne treba Allahu naš namaz.

 Pa zašto klanjamo?

Da se Bogu odužimo?! Tako to većina razumije, ali nije tako. Klanjamo da se Bogu pokorimo i svoje ponašanje (moral) uljepšamo. Tako je Allah rekao. Većina klanja onako namaz, a da namaz ne mijenja ponašanje i popravlja stanje.

 Glede posta, forma ibadeta posta sastoji se od ustezanja od jela, pića i intimnog odnosa u periodu od zore pa do zalaska sunca. Njegova suština opisana je kur’anskim ajetom u kojem je i naređen: Vjernici, propisuje vam se post... da biste bili bogobojazni (el-Bekare, 183). U dobro poznatom hadisu stoji: ,,Ko ne ostavi lažni govor i postupanje prema njemu (za vrijeme posta), Allah nema potrebe (ne želi da mu ga primi samo) zato što ostavlja svoje jelo i svoje piće'' (Buhari).

  Glede Zekata i sadake, Sadaka čisti dušu, i ako poslije toga nismo vedri i nasmijani, sretni i zadovoljni, nismo se očistili. Sadaka je vedra lica sresti brata, skloniti granu s puta, kazati lijepu riječ, a najveća sadaka je zalogaj koji muž stavi u usta svojoj ženi.

  Glede hadždža, ovo je vrhunac morala, teška i naporna vježba morala. U ihramima nema nikako griješenja, rasprave, i sastajanja sa ženama. Čak ni priče o tome. Zar može pravi hadžija biti nemoralan?! Pa, ukoliko namaz, post, zekat i hadž kao i ostali ibadeti nisu promijenili naše ponašanje nabolje, onda oni nemaju nikakve vrijednosti kod nas. Da nas Allah sačuva toga! Amin!

  Glede kurbana, spomenimo ovdje još i izvanredni kur’anski primjer o formi i suštini klanja kurbana: ,,Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići Bogobojaznost vaša''! (El-Hadždž,37) Znači: formalnim činom klanja kurbana ne postiže se Allahovo zadovoljstvo; zajedno s njime uvjetovane su iskrenost i bogobojaznost.

  Ibadet kao adet

 Premda je, kako smo vidjeli, forma neizostavni element ibadeta i života općenito, njena pogubnost javlja se onda kada se stvari i njihove suštine svedu samo na nju. Prema tome, ibadet koji se obavlja samo tjelesnim organima, formalno, bez utjecaja na srce i dušu osobe i bez srca i duše u obavljanju namaza – postaje, zapravo, samo adet, navika takve osobe. S druge strane, zanemarivanje propisanih ibadeta i ne pridavanje pažnje njihovoj formi, uz naglašavanje nekih sporednih stvari kao što su snovi, snatrenja, vizije i slično, isto tako, vodi ka esencijalizaciji (nekada i pretvaranju, rijaluku) bez pokrića, jer do suštine se, kako smo već istakli, ne dolazi bez propisane forme.

Zato je potrebno u ibadetima izbjegavati i jedno (formalizam) i drugo (pretvaranje) te uvijek imati na umu sintezu njihove forme i suštine. Naravno, ostvariti formu je mnogo lakše i jednostavnije, dok je put ka suštini znatno teži i iziskuje trud, upornost, disciplinu i stalno prisustvo srca u onome što se čini.

  Praktično ponašanje

 Bolji je griješnik finog ahlaka, nego pobožnjak lošeg ponašanja. Zar nije Poslanik rekao za onu ženu sto je stalno postila i po noći klanjala, a komšije bihuzurila: Nema kod nje dobra, ona je stanovnik vatre. Ili za one koji nisu dobre komšije, tri puta je ponovio: Tako mi Allaha, ne vjeruje.
Zato nema razdvajanja ahlaka od ibadeta. „Najgori ljudi na Sudnjem danu će biti oni koje su ljudi izbjegavali zbog njihovog zla.”

  Iman nije samo klanjanje: “Čovjekov iman se dijeli na 70 i nekoliko dijelova. Najviši dio je reći: Nema Boga osim Allaha, a najniži dio je ukloniti s puta ono što smeta prolazniku.” Nećete osvojiti ljude novcem nego svojim osmijehom i lijepim ponašanjem (El-Bezzar).

Poslanik ide čak dotle, da kaže: Nećete nevjernike prestići dunjalukom već lijepim ponašanjem. Njima je Allah prepustio dunjaluk jer oni to samo i hoće, a nama je obećao Ahiret i lijepo ophođenje na dunjaluku. Šta će nama dunjaluk, ako smo u zavadi, mržnji i neslozi. Da bi svoje ponašanje popravili treba nam pravo znanje: “Zaista se blagost, znanje i strpljivost postiže učenjem (Buhari).

Kako se promijeniti?

Postoje tri načina: Uz pomoć iskrenog društva koje će nas savjetovati. Zabilježen je slučaj h. Omera i njegovog saputnika Ajjaša u Hidžri. Kad su krenuli iz Meke prema Medini, Ajjašova majka se zaklela da neće jesti, piti i da će stalno na suncu biti ako se njen sin ne vrati nazad. Omer ga je savjetovao: ,,Tvoja majka kad izgladni jest će, kad ožedni napit će se i kad joj dojadi na suncu, vratit će se u hlad”. Ahbab nije mogao izdržati, te ipak odluči da se vrati nazad. Omer mu na rastanku reče: ,,Evo ti moja deva, povedi je sa sobom nek’ ti ona bude opomena i sjećanje na mene, ako te budu nagovarali da ostaneš”. Kad se vratio toliki su utjecaj vršili na njega, da ne bi Omerove deve ostao bi i ne bi se vratio.

 Zapamtite koliko je važno imati dobrog druga. I obratno, koliko je opasno imati loše društvo svjedoči primjer Ebu-Džehla i njegovog jarana. Naime, njegov prijatelj Ukbe samo što nije primio islam, toliko mu se svidio Poslanik, ali je ipak sačekao Ebu-Džehla da čuje njegov savjet. Ebu-Džehl mu je to energično odbio rekavši: ,,Zar da pogazimo vjeru naših djedova i okaljamo naš obraz?” Brzo su se složili i nastavili raditi protiv islama i Poslanika, toliko opasno da je ovaj Ukbe kad je poginuo na Bedru toliko smrdio da ga nisu mogli normalno sahraniti, već ga samo zemljom zagrnuli, jer mu se tijelo brzo raspadalo.

 Slušajući kritike drugih

 Ovo je najbolji recept popravljanja. Kritika boli, ali koristi. Malo je onih koji mogu sami da se popravljaju. Kad su upitali jednog gnostika šta radi, rekao je: ,,Čuvam psa”. Mislio je na svoj dušu-nefs. Malo je ovakvih. Nismo svi dovoljno jaki da budemo samostalni.

Jednom je Alejhis-selam sjedio sa ashabima i u ruci držao kamenčiće čije slavljenje su ashabi čuli. Dao je te kamenčiće Ebu-Bekru, pa su i kod njega slavili AIlaha, pa ih je poslije dao h. Omeru, pa su isto čuli, ali kad su ostali ashabi uzeli u njihovim rukama nije se čulo slavljenje Allaha Uzvišenog.

  Proučavanjem života Muhammeda, a.s.

  Poslanik je bio živi moral: Ne budite licemjeri govoreći: – Ako su drugi dobri prema nama i mi ćemo biti dobri prema njima, a ako budu loši prema nama i mi ćemo biti loši prema njima! Ali vi postupajte lijepo s drugima, bez obzira bili oni loši ili dobri prema vama (Tirmizi)

 Ibadet učenja Kur’ana spada među najvrednije ibadete. Ovaj ibadet, prema Gazaliji, ima deset svojih vanjskih normi (formi), kao što su: stanje učača, količina učenja, razgovijetno i lagahno učenje, plač, glasno učenje itd. Isto tako, ima i deset svojih “unutarnjih aktivnosti” u koje, na primjer, spadaju: razumijevanje važnosti i uzvišenosti Allahova govora, iskazivanje poštovanja prema Govorniku, prisutnost srca i prestanak razmišljanja o drugome, promišljanje itd.

Danas je odnos prema Kur'anu je potpuno mistificiran i materijaliziran. Ljudi ga možda, više nego ikada, formalno cijene, ali samo kao čarobnu riječ, a ne kao misao. Muslimani ga koriste u svrhu zapisa i talismana, hamajlija, gatanja, bajanja, materijalnih dobara, ali najmanje kao uputu i pravilo života, radi čega je i objavljen.

Zatvoren je i čuva se u džamijama, bibliotekama, kućama pojedinca – na posebnim rafovima prekrivenim prašinom zaborava. Štampa se kao nikada, u svim mogućim formatima, raznovrsnim zlatnim dekorativnim nijansama i skupocjenim listovima papira, a po najmanje se čita a kamo li primjenjuje u životu.

Literatura: Tefsir Ibni Kesir, Sahihul-Buhari, Abdulah ef. Cajlaković,Almir Fatić,Husein Đozo.

 Nijaz Salkić