Nijaz SALKIĆ
Dočekasmo da se zavjesa na životnoj pozornici podiže do kraja. Nema ko nije vidio da je ne samo zavjesa prašnjava i prljava, već i bina i sala, i svi oni lakeji, zaposleni i redari što su to sve godinama glancali da ljepše izgleda i svojim sjajem zavodi publiku. Kasno je sada prstom pokazivati na sve lažne glumce što nam se na svim priredbama predstavljaše u taze kostimima i novim ulogama. Shvatismo da je sve ono u što smo se zaklinjali bila samo dobro odigrana komedija, cirkusanje i farsa, i zavođenje. Dođe vrijeme padanja maski. Pored glumaca, svi gledaoci i butum publika, svi redom jamiše maske sa lica. Ko se nikad smijao nije, pokaza se da se samo vješto krio. Oni ko đoja što stalno kukaše i tužni bijahoše, ustvari samo takvu masku na licu imaše. Bog Dragi dade vakat da svako pokaže svoju dušu. Mada su i do sada padali snjegovi i zima pokazivala svoje zube, tek sada shvatih, da ne pada snijeg da pomori grad, već da svaka zvjerka pokaže svoj trag.
Bože, kako smo jadni, osjetljivi, ranjivi, prodani, bezbrižni, samosvoji, bez oslonca i nepouzdani. Svi smo mi pomalo zaboravni. Taman kad smo se bili malo raskomotili i razrahatili, stiže nam gazap u liku nejmanja, straha, briga i svake bolešćine. Dok se oni tamo »daleko« što ih svakodnevno gledamo preko tv ekrana bore da prežive i ne pomru od kuge, gladi i ratnih strahota, neki bi tu, ovdje, tu oko nas da se bahate, da se pušu, da se prave da ih se to kao ne tiče. Vele mi smo kao zaštićeni, jer smo kao viša rasa, bolja kasta i privelogovana klasa. Zaboravljaju jadnici da je cijeli svijet ustvari jedno malo veće selo, u kojem se svaki haber raščuje u jednoj minuti, a H1N1 proširi u nekoliko hefti.
H1N1 ante portas!
Upamet!
Ni komentarjev:
Objavite komentar