Nijaz SALKIĆ
Slušajući mufesire, daije, hatibe, vaize i naše odgajatelje naučili smo se šta je i ko je musliman. Od svog djetinjstva, odrastanja a kasnije na hutbama petkom smo dokučili kako se postaje, kako ostaje u islamu, te kako s iman uvećava i smanjuje. Saznali smo takođe da je sveta čast, krv, život i imetak muslimana.
Praksa i stvarnost
Teoretično smo kao muslimani jako bogati, većinom dobro »potkovani« akidom, sirom, hadisom, tefsirom i ahlakom. Kada bi danas postojao stručni ispit za muslimana, mnogi bi pali na praktičnom i stručnom ispitu. Baš zbog jakog »teoretisanja« mnogi smo skloni da sebe prevaziđemo i nadmašimo a druge ponizimo, podžahilimo, omalovažimo, spustimo na niži stupanj od našeg statusa u društvu i vjeri.
Tekfirenje i isključivost
Svi muslimani su složni da je islam ono što je svakom čovjeku prirodno, privlačno i lahko jer islam zaista prirodna,urođena i razumska vjera. To potvrđuje sve više nemuslimana koji hrle u okrilje islama. U doba najveće tehničke revolucije, u vaktu interneta kada se sve što je ikada napisano sa starih knjiga briše prašina i u digitalnoj formi se prenosi na inernet. Baš u ovom vremenu ljudi osjećaju neku vrstu superiornosti, samopopunjenosti, usavršenosti, ispunjenosti ilumom (znanjem) pa onda napuhani poput onih koji popuše džoint, onako ufurani i euforični krenu u naučni zijan. Onda se desi da oni koji se uče počinju držati »predavanja« i lekcije učiteljima, neupućeni daijama, nemezheblijama zasmetaju mezhebi pa onda stanu učenjake i dokazane naučne veličine blatiti i omalovažavati. Najopasnije u svemu tome je ipak tekfirenje, proglašavanje muslimana nevjernicima.
Dokle je došlo
U cijeloj hajci na tradicionalno ide se dotle da se cijela zajednica muslimana proglašava da je na stranputici. Iz svakodnevnice je poznato da ako krenemo na suprotnu stranu može doći do sudara. Dana su puni novinski stupci prepucavanja i »sudara« o tome ko je u pravu i čije tumačenje vjere je ispravno. Da i u zlu ima neko dobro govori nam podatak da smo jedni o drugima haman sve saznali (mezhebi, pravne škole, sekte, nemezheblije, selefije, haridžije, šije, tarikati, sufije) jer se na svjetlo dana i na diskusije iznosi i čista i prljava odjeća (veš). Međutim istina je da je praksa tekfirenja musliamna jako opasna naročito u muslimanskim zemljama, tamo gdje se odvijaju konflikti i ratni sukobi, gdje svakodnevno gine mnogo muslimana u ratu, ali i zbog nekog nazovimo banalnog neslaganja u nekim »teoretičnim« pitanjima u vjeri.
Da se podsjetimo
Prenosi se od Ibn-Omera, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Musliman je muslimanu brat, ne čini mu zulum niti ga predaje, ko pomogne brata muslimana kad mu bude potrebno, Allah će njega pomoći kad mu bude potrebno. Ko sakrije mahane muslimana, Allah će sakriti njegove mahane na Sudnjem danu.'' (Mutefekun alejhi)
U predaji koju prenosi Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: ''Musliman je muslimanu brat, ne iznevjerava ga, ne laže ga niti ga na cjedilu ostavlja. Svaki musliman muslimanu je haram, haram mu je njegova čast, imetak i krv. Bogobojaznost je ovdje'', a u Muslimovoj predaji stoji: ''Pokazavši na prsa tri puta, dosta je čovjeku zla da ponižava brata muslimana.'' (Et-Tirmizi, Hasen Sahih)
Isto tako se prenosi u hadisu: Onaj ko svom bratu (muslimanu) kaže: Kafire. Na jednog od njih dvojice će se primijeniti.
Citiram dio teksta od Dr. Jusufa Karadavija
»Islamski vjerozakon (šerijat), također, pravi razliku između kazne predviđene za bludnika, klevetnika, kradljivca, onoga ko na putu pravi zasjede i ko pije vino, naspram kazne predviđene za otpadnika (murtedd). Da su ti grijesi smatrani nevjerništvom (kufr), bila bi određena ista kazna koja je predviđena za otpadništvo od islama (er-ridde 'an-l-islam), što nije slučaj.
To učenjake obavezuje da pravilno protumače hadise koji sukobe muslimana smatraju nevjerovanjem, ili postupcima nevjernika ('Nakon mene, ne umirite kao nevjernici koji jedni drugima sijeku vratove', muttefekun 'alejhi). Predaje treba povezivati jedne s drugima, samjeravajući manje jasne s jasnim hadisima i dijelove s cjelinama.
Kao što nije moguće muslimana izvesti iz islama zbog griješenja, tako nije moguće izvesti ga ni zbog neke pogreške, jer je sav svijet izložen činjenju pogrešaka. Pogreška se oprašta muslimanskom ummetu. Allah, dž.š., sljedbenicima tog ummeta oprašta pogreške, zaboravnost i ono na šta budu primorani, kao što stoji u jednom hadisu koji prenosi Ibn 'Abbas a bilježi Ibn Madže. Hadiski stručnjaci kvalifikovali su ga vjerodostojnim, npr. Ibn Hibban i El-Hakim.
Sljedstveno tome, osnivači mezheba poznatih u islamskom svijetu koje muslimani slijede, svi oni su pripadnici islama, bez razlike da li su ti mezhebi fikhski – što podrazumijeva praktične odredbe (ahkam) u četiri poznata sunnijska mezheba i zahirijskom mezhebu – ili su akaidski, što znači da se bave temeljnim pitanjima vjerovanja (usulu-d-din), poput eš'arijskog i maturidijskog mezheba – ili prave spoj između fikhskog i akaidskog – kao što su dža'ferijski, zejdijski i ibadijski mezheb.
Svi navedeni pravci vjeruju u temelje imana (erkanu-l-iman) koje je uspostavio Kur'an: vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike i Sudnji dan, kao i u Allahovo određenje (kada i kader) koje, zapravo, ulazi u sklop vjerovanja u Allaha, dž.š.
Navedeni pravci vjeruju i u praktične stubove islama (erkanu-l-islam): dva očitovanja (šehadeta), klanjanje namaza, ramazanski post, te odlazak na hadž (pohođenje Kabe) onome ko se može puduhvatiti toga put.«
Literatura: (Iz intervijua: www.islambosna.ba »Ko su pravi muslimani« Dr. Jusuf el Karadavi), Sahihul Buhari
Ni komentarjev:
Objavite komentar