SAMO ZA VAS IŠČITAVAMO STARE KNJIGE – DIO 47.

Priredio: Nijaz SALKIĆ

ANTUN HANGI  - ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA

Od Sibjan mekteba do Mektebi ibtidaijje

Ovo je evo slika sibjan mekteba kakvi su bili prije okupacije po cijeloj zemlji i kakvi su još i danas u mnogim selima, nekim kasabama, dapače i u gradovima. Videći zemaljska vlada da ovakovi zavodi ne odgovaraju svojoj svrsi, osnova godine 1894., u dogovoru sa vakufskim povjerenstvom u Sarajevu takozvane mektebi ibtidaije. Na taj korak sklonuli su našu vladu ugledniji i inteligentniji Muslimani, jer su uvidjeli da su im škole daleko zaostale za osnovnim i drugim školama, što ili je vlada poslije okupacije otvorila.

 

 Mektebi ibtidaije su muslimanske vjerske osnovne škole, a slične su starima mejtefima samo utoliko što se i u njima počinje učiti od elif-ba sufare. Od starih mejtefa razlikuju se u tome što u njima služe mnogo vrsniji učitelji, naime oni koji su svršili darulmuallimin, novoustrojenu islamsku učiteljsku školu u Sarajevu, i što imaju propisanu jedinstvenu naukovitu osnovu. U mektebi ibtidaijama nema više pešteta, nego su u njima klupe kao i u ostalim učevnim zavodima. Školske su sobe čiste i svijetle, a za pisanje imaju table kao i u osnovnim školama.

Mektebi ibtidaijje 

Učitelji koji su namješteni u mektebi ibtidaijama većim su dijelom mladi naobraženi ljudi, svjesni svoje zadaće i učiteljskoga poziva. Oni su najprije u kojoj medresi proučili islamske nauke, a onda u darul-mualliminu najnužnije iz pedagogije i metodike, i zato mogu mnogo uspješnije djelovati od svojih starijih kolega koji metodike ni po imenu poznavali nijesu. Mektebi ibtidaije osniva i uzdržava zemaljsko vakufsko povjerenstvo, a učitelje imenuje reis-ul ulema ili u njegovo ime i u zastupstvu predsjednik zemaljskog vakufskog povjerenstva. 

Pošto zemaljsko vakufsko povjerenstvo mektebi ibtidaije uzdržava i učitelje plaća, ima ono pravo da ih nadzire, te ih za sada nadziru kadije ili njihovi zamjenici onoga kotara kome su ibtidaije. U novije doba radi se o tome da se za te škole imenuje nadzornik, koji inteligentniji Musliman, koji će paziti da se muallimi, učitelji, kod nastave drže pravila i zahtjeva moderne metode i pedagogije.

 Rijetko je koja institucija u ovim zemljama među našim Muslimanima naišla na takove simpatije i na toliko odziva kao mektebi ibtidaije, premda ima i takovih ljudi kojima ni to nije po ćudi i koji bi voljeli daje sve pri staromu ostalo. Tome se međutim ne smijemo toliko ni čuditi kad znamo da je to nova institucija i da su naši Muslimani, osobito stariji naraštaj, u vjerskom pogledu upravo okorjeli konzervativci, koji misle da im vjeri prijeti opasnost ako se samo i za jotu od staroga odstupi. Uprkos tome osniva se svake godine sve to više mektebi ibtidaija, te su danas već uvedeni ne samo po svim gradovima, nego i u mnogim kasabama, dapače i u nekim selima. Kada je dijete svršilo mektebi ibtidaiju i proučilo hatmu, ide ili u narodnu osnovnu školu gdje, uz vjeronauku, uči svjetske predmete, ili u medresu, da se upozna sa višim muslimanskim vjerskim naukama. Ovom zgodom mogli bi reći koju o ruždijama, medresama, daril-mualliminu i šerijatskoj sudačkoj školi ili nuvabu u Sarajevu, te o najnovijim školama za muslimansku žensku djecu i djevojke, ali o tome drugi put.

Sunećenje djece-sunetluk

Kao što je kod Jevreja i nekih istočnih naroda, isto je tako i u Muslimana zakonom propisano da se obrezuju ili, kako oni kažu, sunnete. Djecu sunnete od prve do desete godine, ali ponajviše kad su navršila treću, petu ili sedmu godinu. Neki sunnete djecu prije nego će u mejtef, a neki, kada su već dovoljno podučena u glavnim naukama svoje vjere, kada su naime proučila hatmu. Veliku većinu djece osunnete međutim još prije polaska škole, jer što je dijete mlađe, to će lakše boli podnijeti. Djecu sunnete uvijek u petak u kući onoga koji dijete sunneti. Kada se dijete sunneti, dobiva kuma, koji ga kod sunnećenja drži. U dan kada će dijete sunnetiti, dođe kum i donese djetetu novo crno odijelo.

 Osim kuma dolaze na sunećenje svi bližnji i daljnji rođaci, zatim očevi znanci i prijatelji. Prije nego će dijete sunnetiti, ručaju ili večeraju svi zajedno. Iza toga klanja kum i berber, koji će dijete sunnetiti, dva rećata. Kada su dijete osunnetili, polože ga na dušeke. Kum uzme kesu, u koju je metnuo nešto novca i dade je djetetu. Iza njega dolaze svi gosti redom djetetu, tješe ga i daruju novcem. U isto vrijeme dok se muškarci sastaju u selamluku ili aharu i sunnete dijete, sakupljaju se žene u haremu, pa i one hi ručaju ili večeraju. Kada su muškarci svoj čin obavili i iz ahara otišli, ostaju žene i dalje u haremu. Kada muškarci iz kuće izađu, ode kuma svome kumčetu i daruje ga novcem i haljinama. Sunnećenje je u naših Muslimana najveća familijarna svečanost i veselje. I najsiromašniji Musliman nastoji da u taj dan sabere oko sebe što više prijatelja, da se s njima proveseli. Bogatiji Muslimani, a napose ugledni age i begovi, pozivaju na sunnećenje pedeset, stotinu i više stotina ljudi.

 Konjska trka

Služeći ovo sedamnaest godina koje u Bosni, a koje u Hercegovini, imao sam dovoljno zgoda da vidim što Muslimani do sunnećenja drže i koliko ga cijene. Već prve godine, kada sam naime došao u ubavi i vrlo romantični Maglaj na Bosni, bilo je to godine 1889. sunnetio je daleko poznati starina, danas već rahmetli Salih-beg Uzeirbegović svoga sina. On je kroz pune dvije nedjelje častio redom sve Muslimane u Maglaju i okolici, zatim sve svoje kmetove, a napokon je u gostionici priredio sjajnu večeru za sve činovnike i časnike koji su u to doba bili u Maglaju. Iza toga priredio je originalnu narodnu utrku. Svaki Musliman koji je imao dobra konja mogao se je utrkivati. Utrkivalo se je bez sedla i stremena. Svakoje mogao jašiti sam svoga konja, a mogao je i koga drugoga najmiti da na njegovom konju umjesto njega jaši. Utrci prijavilo se je preko dvadeset konjanika sa izvrsnim, istina malenim ali živahnim, brzini i ustrajnim bosanskim konjima, a kako i neće kada je Salih-beg za prvu nagradu odredio konja, vrijedna oko dvjesta kruna, a za drugu finu čohu. Svjetine skupilo se »ko na gori lista«. Sav Maglaj i okolica; i veliko i malo, i staro i mlado, sve je bilo na nogama. Na urečeni znak potrčaše konji; utrka je počela.

Svjetina je mahala rukama i maramama i bodrila jahače i konje vičući: »Bolje, Huso!« »Ne daj se, Ibro!«, a konji trče, kao »ptice lastavice«. Sve je bilo uzrujano, sve je teško čekalo da vidi ko će prvi cilju stići. Pri tome je bilo i smiješnih i žalosnih prizora. Eno konjanika; dobar konj, dobar konjanik, misliš ujagmiće prvu nagradu, ali baš pred ciljem konj se zbuni, uplaši, šta li i zakrenu u stranu, a drugi ga preteče i odnese mu skoro sjegurnu nagradu. Neki su padali s konja; jedan lijevo, drugi desno, ali ko mari za to, samo naprijed, svako hoće daje prvi. Kolikim su oduševljenjem i urnebesom počastili pobjednike; konje i konjanike, ne da se opisati. Konje i konjanike povedoše u velikoj slavi kroz Maglaj. Za njima išla je dabulhana, ciganska glazba, a za dabulhanom valjala se svjetina, ko uzbibano more.

Skakanje na mijeh

To je bilo prije podne. Poslije podne održala se je druga, vrlo originalna bosanska zabava. Na otvorenom polju izvan grada, a na velikoj ravnoj poljani, skupila se i opet sva sila svijeta da vidi, kako će Cigani na mijeh skakati. To je evo ovako: jareća se koža iskrene, napiri i dobro sašije, da ne može vazduh iz nje izlaziti. Koža se namaze zejtinom i postavi na zemlju. Narod je već dotle načinio velik okrug oko mješine, dočim je desetak-petnaest bosonogih Cigana čekalo na znak da počnu skakati na mijeh; Ko probije mijeh, dobiva dvadeset kruna nagrade. Na dani znak stanu jedan iza drugoga skakati. Skoči prvi, mijeh se malo stisne, zatim se ispruži, a naš momak koliko je dug i širok zapliva u zraku i začas poljubi zemlju. Iza njega skoči drugi, pa treći i tako redom, ali svi popadaše; jedan na trbuh, drugi na leda i za kratko vrijeme vidio si samo kako se jedan koprca preko drugoga, a svjetina se svija od smijeha. Dvojica iščašiše ruke, ali im ih odmah namjestiše. Ta zabava trajala je puna dva sata, a svjetina se nije umorila smijući se, a Cigani skačući, dok se jednomu sreća ne nasmiješi, sav na mijehu popusti, a on odnese obećanu nagradu.

Pješačka trka

Odmah iza toga bila je utrka pješaka. Deset blijedih ciganskih lica i dva puta toliko kao ugljen crnih očiju pazilo je na znak kada će potrčati, jer koji prvi dođe cilju dobiva »peticu« utvrdo. Svi su se pojasevima čvrsto utegnuli, da budu lakši i brži, svi su bosonogi i gologlavi, a gornje im tijelo golo, makar da je zima bila. 

 Na dani znak potrčaše: ovaj posrnu, onaj pade, trećega je takmac rukom potisnuo, dok pobjednik ne stiže cilju i sa štapa ne skine »peticu«. Tako seje eto svršilo sunnećenje Salih-begova sina. Ali ne samo kod sunnećenja, nego su i kod hatme i ženidbe utrke u običaju. Utrke se obdržavaju ponajviše u sjeveroistočnoj Posavini, a napose u Gornjoj i Donjoj Tuzli, Gračanici, Janji, Brezovom Polju i Gradačcu, rodnom mjesni junačine Husein-bega kapetana Gradaščevića koga je pokojni, u Bosni vrlo obljubljeni hrvatski pisac Josip Eugen Tomić u svojem prekrasnom djelu »Zmaj od Bosne« tako lijepo i vjerno opisao.

Ako Allah da, nastavićemo!