17. 8. 10

BISERJE RAMAZANA


 Nijaz SALKIĆ

Ispostismo i sedmi dan blagoslovljenog mjeseca. Dan je bio ugodan i pomalo sunčan sa puhanjem rahmet vjetrića koji je dan učinio ugodnim i treperavim. Domaćice su izgleda uferčile vještinu spremanja iftara. Lakše se ujutro bude I pripremaju sve ukusnija i slađa jela. Dok posti insan razmišlja o svemu a najviše o gladi. Postača čeka kakva takva večera i iftar.  Bože, kako je onima koji gladuju (ne poste već nemaju što jesti) a znaju da neće imati šta večerati a o sutrašnjem danu i ne razmišljaju jer ne znaju ni sa današnjim danom šta ih čeka. Govorimo večeras o onima koji još uvijek imaju nafaku i berećet da sjede u krugu svoje porodice u miru i toplini ramazanskog okrilja. Kako je lijepo rahmetli Musa Ćazim Ćatić ispjevao stihove o intimi ramazanske večeri.

Ramazanska Večer
Suton se spušta mirisav ko smilje
I siplje zemljom svoje nujne čare-
Gle,mujezini već pale kandilje
I svijet ostavlja trge i pazare,
A suton pada mirisav ko smilje...
Pobožni ljudi za soframa sjede,
Molitve usne šapću im ti'o
Radosnim okom u satove glede-
Bljedilo sveto post im lice svio;
Al oni veselo za soframa sjede.


ČETVRTI  BISER-TERAVIH NAMAZ-TERAVIJA

Teravih namaz je pritvrđeni sunnet – sunneti-muekkede i za muškarce i za žene. Teravija se klanja u jacijskom namaskom vremenu tako što se prvo klanja 4 rekata suneta jacije a onda  četiri rekata farad jacije džematile. Potom svaki musallija klanja dva rekata sun suneta jacije. Potom slijedi klanjanje 20 rekata teravije. Nakon predaje završnog selama prouči se teravijska dova i zajednički klanja Vitr namaz.
Teravije su među muslimanima drag namaz. Nema živog a odraslog muslimana da ga za ovaj namaz ne vezuje neka uspomena. U životu naših djedova i roditelja ramazan i teravije su bile više cijenjene i posjećivane. Materijalizam i medijska halabuka su učinili da su se i u pogledu teravije muslimani počeli preračunavati poput navigacijske naprave za automobile. Mnogi tako ‘preračunavaju’ između dunjaluka i ahireta i svoje vjere pa zanemaruju post, muakbelu, iftare i klanjanje teravih namaza. Znamo da niko nije uspio nataći obruč na dunjaluk te na njemu vječno ostati. O ljepoti ramazana i teravija će svaka generacija muslimana kazati svoje gledanje i ostaviti svoj govorni ili pisani trag o njegovim ramazanima i teravijama. Prenosim jedan citat o teravijama iz starog vakta:
»Ah, dragi moji, teravije su moja posebna radost i veselje. Mi omladinci bi sa posebnim veseljem iščekivali trenutak kada će nas mujezin zaučiti svečani salavat i to ne običan, nego onaj teravijski. On je za nas momke, značio još jedno veselje više. O djevojkama i djevojčurcima ne bih ni govorio, teravija je za njih bila bila prilika da se što bolje obuku u ono najljepše što imaju počevši od dimija i mahrama na glavi do kundura i drugih ukrasa.
Bože Dragi, što su one živjele za teraviju, one su željele da se dopadnu kojem našem momku koji će doći te večeri iz našeg džemaata jal' susjednog, to nije važno uglavnom teravija je bila prilika za njih da se pokažu i prikažu.
U toku dana, za vrijeme posta su tekle pripreme i dogovori, gdje će se održati sijelo poslije teravije a djevojke su pozivale sijeldžije u kuću u kojoj su se dogovorili da će te večeri ramazanske, sijeliti.
Veselje i čast je biti pozvan od domačina sijela te večeri. Znao se tačno ceremonijal sijela i glavne šaljivdžije koje će uveseljavati skup. Bilo je ašikluka tih večeri zimskih i dugih, ašikluka i šala je bilo na pretek. Igralo se sudije i džandara, slušale ploče i kasete i šalilo se. Bilo je to uglavnom islamsko sijelo gdje se znala granica dozvoljenog u druženju. Stariji domačini iz te kuće su uglavnom te večeri odlazili na drugo sijelo a njegova djeca su dobro odigrala domačine.
Na brčanskom i čelićkom području na sijelima se obavezno gostilo pored uobičajene hrane i sa onim čime je nas kraj poznat. To su bile suhe šljive, orasi, jabuke, suhe kruške (čitavice), kokice i posebno specifično za zimsko sijelo, je bilo pravljenje ćetenije.
Ćetenija je slatko spravljano od uvagđenog šečera jal' pekmeza. Ćetenija se morala praviti u posebno hladnim nočima i po posebnom receptu. Ćetenija se morala nanijetiti na nečiju gustu i dugu bradu a obično se nijetilo na bradu hodže Brođe iz Broda kod Brčkog, zato da bi ispala baš takva kao i njegova gusta i bijela brada.
Poslije uvodnog pripravljanja slijedilo je kajisanje i hlađenje ćetenije u tevsiji koja se morala iznijeti vani na hladnoću i mjesečinu te noći. Momci koji nisu bili pozvani na sijelo a znali su u kojoj kući je sijelo, iz osvete što nisu pozvani, često su puta se znali potiho prikrasti i ukrasti tevsiju sa ćetenijom i sav trud djevojački je bio uzalud.
Bojim se da su ta vremena prošlost u mom kraju a u mom životu sigurno jer današnja omladina više voli izaći u diskače i prljave kafane, nego sjesti i promuhabetiti na sijelu u domaćoj atmosferi i očuvati stare adete i običaje.
Zato mi se često puta otme uzdah:"Đe ste stare ramazanske noći", đe je sevdah, đe su ašikluci!«
Upamet!
(Iz knjige "Mirisi iz nanine sehare")

I pored toga što je Teravih namaz suneti muekkede većina muslimana bolje posjećuje teraviju nego Džumu namaz.

Ni komentarjev:

Objavite komentar