Nijaz SALKIĆ
VAZIFA
Vazifa je jedno od imena za dobrovoljnu članarinu koja se daje u novcu za funkcionisanje islamske zajednice. Drugi nazivi su članarina, imamija, hodžarina… Nije oduvijek bilo novca pa su imami i mujezini za svoj trud i rad u džematu dobivali nagradu (plaću) u naturi. Kada bi grah prispio džematlije bi nosile hodži graha, kao što bi donosili kukuruza, pšenice, pekmeza, meda, brašna ili dovozili hodži drva za zimu. Nisu sve džematlije bile brižne u svojim obavezama do vjerskih službenika, mada se tačno znalo koliko je ko bio 'narezan' - zadužen da svom imamu i mujezinu donese namirnica i žitarica. Hodže i mujezini su pored redovnog obavljanja imamskog i mujezinskog posla morali obrađivati svoje njive gdje su dodatnim radom obezbjeđivati preživljavanje sebe i svoje porodice, ako džematlije zakažu u davanju svojih obaveza. Imao sam priliku vidjeti sveske kod imama i mujezina u kojima su više godina bili zapisane redovne i neredovne džematlije. Bilo je i takvih džematlija da su i preselili na ahiret a nikad nisu poravnali svoje obaveze.
Danas je vazifa ili članarina ostala dobrovoljna i postala važna halka u preživljavanju džemata i funkcionisanja islamske zajednice. Zbog toga što se svaki musliman mora 5 puta dnevno okretati kibli i imati kontakt sa Uzvišenim Allahom s.v.t.a., on mora biti čist i klanjati na čistom mjestu. Pošto je namaz u džematu (zajednički namaz) vrijedniji, skupocjeniji od pojedinačnog namaza, muslimani se sakupljaju na jednom mjestu i tu obavljaju namaz. Takav namaz se zove, namaz u džematu. Mjesto gdje se takav namaz obavlja znamo pod imenom mesdžid ili džamija. Da bi džemat mogao funkcionirati on mora imati imama koji će predvoditi džemat i izabrane ljude koji će se brinuti o održavanju, upravljanju i financiranju džemata. Muslimani u Bosni i Hercegovini organizaciono pripadaju Rijasetu islamske zajednice Bosne i Hercegovine kao i svi džemati osnovani u tzv. Dijaspori koji spadaju pod jurisdikciju Rijaseta BiH-e.
Današnji džemati se isključivo održavaju dobrovoljnim prilozima i članarinom - vazifom. Nije svejedno koliko koji džemat ima članova i nije svejedno da li svi članovi redovno ili povremeno plaćaju vazifu. Nije isto imati 100 ili 200 članova džemata, baš kao što nije isto imati 200 ili 1000 članova. Danas se bošnjački džemati dijele na one u domovini, matične džemate i one u dijaspori iseljeničke džemate. Naravno da je lakše održavati i finsirati džemat u Bosni i Hercegovini u koji se itako vraćaju svi iseljeni Bošnjaci. Oni koji se ne vrate za života u rodni kraj, njihova rodbina to učini prijevozom u mezarje kada se presele sa ovog svijeta. Džemati u dijaspori imaju puno više izazova da bi organizovali nesmetano namaze, džume, vjeronauku i poplaćali sve obaveze, od komunale do elektrike. Ove rede ćemo zaboraviti redovnost i neredovnost plaćanja vazife, koja je važna finansijska postavka svakog džemata. Poznata je odluka Rijaseta u IZ BiH-e, da svi muslimani koji plaćaju vazifu u bilo kojem džematu u dijaspori, mogu kao dokaz o članarini donijeti ovjerenu priznanicu iz džemata u kome su živjeli i ta potvrda se priznaje kao da su vazifu plaćali u svom rodnom mjestu u Bosni i Hercegovini. U zadnje vrijeme je neshvatljivo ponašanje nekih lokalnih članova ili predsjednika odbora u 2 krajiška grada i jednog gradića blizu Tuzle, koji se oglušuju na ovu preporuku i odluku i rade na svoju ruku.
Događa se da ljudi sa potvrdama o plaćenoj vazifi dovezu svoga umrlog roditelja u svoje rodno mjesto a ne mognu ga ukopati u mezarje dok ne plate vazifu (duplu) za zadnjih 10 ili više godina, ukopno mjesto i sve ostalo što uz to inače ide, plus skupi prijevoz iz Evrope. U zadnje vrijeme je osjetno iščlanjivanje džematlija iz dijaspore baš po osnovi vazife, jer su im ti 'džematski' moćnici za vrijeme ovogodišnjih avgustovskih odmora zaprijetili da će ih u džamijama ( u rodnom mjestu) čitati kao dužnike i da se neće moći u Bosni 'ukopati' dok dole ne budu plaćali vazifu. Postavlja se jedno logično pitanje. Zar je potrebno nekim džematima u Bosni da natjeraju ljude koji fizički cijelog života žive i rade u 'dijaspori' da se odreknu svog 'dijasporskog' džemata, da se odreknu blagodeti da im djeca u dijaspori pohađaju vjeronauku, da se odreknu džume, ramazana, teravije samo zbog dana kada jednog dana umru i kada ih njihovi mrtve 'dole' odvezu, da se imaju gdje ukopati. Zar je ljudski jedan džemat u dijaspori zatvoriti da bi u drugom džematu cvjetale ruže od vazife. Ako je tu smisao nasilu vazife, onda ja ne znam šta je to vazifa.
Upamet!
Ni komentarjev:
Objavite komentar