O LIJEČENJU DUŠA I ISPRAVLJANJU LOŠIH NAVIKA - dio 9.

 Priredio: Nijaz SALKIĆ

U ime Allaha Milostivog, Samilosnog!

Moj Bože, olakšaj, o Plemeniti!

O piscu ove knjige

Ebu Muhammed ibni Ali ibni Ahmed ibni Seid Ibni Hazm, šeriatski pravnik iz Endelusa, neka ga Allah obaspe milošću Svojom, kaže: Hvala Allahu na neizmjernim dobrotama i darovima! Neka je Allahov salavat na Muhammeda koji je Njegov rob i pečat vjerovjesnika i poslanika Njegovih! Činimo pribježište Uzvišenom priznavajući da sam bez moći i snage, pa molim od Njega pomoć da me sačuva od svih strahota i neugodnosti na ovom svijetu, a da me na onom svijetu izbavi od svakog straha i teškoće!

     
         Ja sam u ovoj knjizi sabrao mnoge misli koje mi je tijekom vremena i promjenom njegovih stanja darivao Darovatelj razboritosti omogućivši mi razumijevanje mijena sudbine i sagledavanje njezinih očitovanja. Utrošio sam u to najveći dio svoga života dajući uvijek prednost sakupljanju toga putem čitanja i razmišljanja nad svim ostalim užicima za kojima teži većina ljudi i nad skupljanjem viška imetka. Istovremeno sam ovom knjigom prezreo sve što sam od toga bio dokučio da bi Allah džellešanuhu dao da se njom okoristi svaki onaj koga odabere od robova Svojih, a do koga ona dođe. Za ovo što sam sastavljajući je svoju dušu zamarao i trud ulagao jer sam dugo vremena samo njom zaokupljen bio neka je čitalac prihvati drage volje. Ja je njemu tako i posvećujem. A kada je dobro prouči i Allah džellešanuhu omogući da se njom okoristi uvjeriće se da mu je to bolje od svih riznica blaga i svakog drugog imetka. Ja se za sve to nadam najvećoj nagradi kod Uzvišenog, jer je moja namjera (nijjet) bila učiniti ono čime će se moći koristiti robovi Allahovi i što će popraviti ono što se od njihova moralnog ponašanja iskvarilo i iscijeliti bolest duša njihovih. 

       U svemu ovom ja samo Allaha u pomoć prizivam!

O MORALU I MORALNOM PONAŠANJU 2.dio

          
       Pretjerivanje u potrebi jednog određenog načina odijevanja, namrgođenosti i uozbiljenja samo su zastori kojima svoje neznanje prikrivaju neznalice kojima je ovaj svijet učvrstio pozicije. Pouzdaj se u vjernika makar i ne bio tvoje vjere, a nipošto se ne pouzdaji u lakomislenog čovjeka makar se predstavljao da je od sljedbenika tvoje vjere. Ko se sa omalovažavanjem odnosi prema Allahovim džellešanuhu zabranama, ne povjeravaj mu ništa do čega ti je stalo.

        
       Uvjerio sam se da je više onih koji se združuju svojim dušama nego onih koji se udružuju sa svojim imecima. Razlog tome leži u samoj ljudskoj prirodi. Duša teži da bude u blizini sebi slične, dok tijelo osjeća teret u blizini sebi sličnog. Dokaz za to je taj što čovjek požuruje pokopati tijelo svoga prijatelja kada umre dok istovremeno žali zbog rastanka od njegove duše, makar tijelo još bilo pred njim.

        
      Nisam našao da je išta primamljive za čovjeka da se uhvati u zamku od ove dvije Iblisove izreke koje je stavio na jezik svojih zagovarača:

Prvo, tražiti ispriku za onoga koji je uradio neko zlo uz obrazloženje da je to isto neko prije njega uradio.

Drugo, olahko prelaziti preko zla koje je neko uradio danas je to isto uradio i juče.

        
      Dijeliti od imetka onaj dio koji je vjerom određen je dužnost. A dijeliti višak preko potrebnih životnih sredstava je dokaz izdušnosti. Altruizam u dijeljenju hrane bez koje bi se moglo preživjeti je vrlina.

         
      Uskraćivanje dijeljenja onoga što je vjerom određeno je haram. A uskraćivati višak hrane drugima je znak škrtosti i tvrdičluka. Uskraćivanje pak onoga što nije dužnost podijeliti i bez čega bi se moglo živjeti je znak pohlepe.

         
      Uskraživati sebi ili porodici hranu ili njezin dio je vid škrtosti, poroka i grijeha.

         
      Izdašnost u onom u čemu si bio nepravedan ili si ga bespravno prisvojio predstavlja ponovo činjenje nasilja. Za to slijedi ukor, a ne zahvalnost, jer ti u stvari dijeliš imetak drugoga, a ne svoj vlastiti.

         
      Davanje prava drugima koja im zakonski pripadaju ne spada u izdašnost, jer to je dužnost.

         
     Hrabrost je žrtvovanje za vjeru ili porodicu ili ugnjetavanog susjeda, zatim za obespravljenog najamnika, pravednu odbranu imetka, obraza i ostalih prava, svejedno radilo o nekolicini ili mnoštvu nasilnika. Jer otrpljenje nasilja u ovome što smo spomenuli je dokaz kukavičluka i slabosti.

        
    Trošenje duše za neko od ovosvjetskih dobara je lakoumnost i glupost. Još je gluplji onaj koji svoju dušu troši u osporavanju prava i dužnosti koje pripadaju tebi ili drugima. A gluplji od svih nabrojanih su oni koje sam imao priliku upoznati, a koji ne znaju u šta sebe troše, tako da se jednom bore za Amra protiv Zejda, a drugi put za Zejda protiv Amra, ponekad u istom danu, izlažući se tako vlastitim propastima i to bez ikakva smisla. Takvi na kraju završe u Džehennemu ili nekoj sramoti. Na takve je upozorio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, kada je rekao: „Doći će vrijeme kada onaj koji ubija neće znati u ime čega to čini, niti će poginuli znati u ime čega je poginuo“.

        
     Čestitost je da oboriš svoj pogled, a sve druge udove čuvaš od tijela koje ti je zabranjeno (haram). Sve drugo je blud... Pravičnost je da daš ono što si dužan dati, a uzmeš ono što ti pripada. Nepravda je da uzmeš svoje pravo, a drugome uskratiš njegovo pravo. Plemenitost je da dobrovoljno podijeliš ono što ti pripada, a da pređeš preko svoga prava koje je drugi prisvojio, a kadar si da ga povratiš. Vrlina je općenitiji, a izdašnost uži pojam. Tako je blagost vrlina, a nije izdašnost. Vrlina je dužnost kada joj se pridoda dobrovoljnost.

        
     Jedan čas nemarnosti upropasti vježbanje koje je trajalo čitavu godinu. Pogreška pojedinca u procjeni stvari bolja je od ispravnog stava nejedinstvene zajednice. Jer pogreška pojedinca može se ispraviti, a ispravni stav podijeljene zajednice pomaže održavanju takvog stanja, a u tome leži propast.

        
      Neki tvrde da je loše mišljenje apsolutno sramota, a nije tako. Tako je samo u slučaju kada dotičnog odvodi u ono što vjera ne dozvoljava ili je ružno sa stanovišta uobičajenog prava. U protivnom, to je odlučnost, a odlučnost je vrlina. Neko je nekoga bio ukorio zbog upropaštavanja imetka pa mu je ovaj rekao: „Ja od imetka rasipam samo onaj dio čije bi čuvanje štetilo mojoj vjeri ili moralu ili duši. Ja smatram da je čuvanje ovoga troga makar bilo i neznatno uzvišenije kao nadomjestak za ono što je propalo od imetka, makar to iznosilo koliko Sunce može obasjati“. Najbolja Allahova džellešanahu blagodat koju je podario čovjeku jest da mu je u njegovu prirodu usadio pravičnost i ljubav prema njoj i istinu i njezino cijenjenje iznad svega ostalog.

        
     U manu ljubavi prema zikru spada da dotični upropasti svoja djela ako mu je namjera bila da se po zikru pročuje. Skoro da je to vid širka, jer nije iskreno u ime Allaha džellešanuhu. Ovaj nedostatak briše ostale vrline jer dotični ne čini dobro iz ljubavi prema dobru nego da bi se time pročuo.

         
      Najviše te ukorio onaj koji te pohvalio za ono što nemaš pri sebi, jer je time ukazao na tvoj nedostatak. Najviše te pak pohvalio onaj koji te kudio zbog onoga čega ti nemaš pri sebi, jer je time ukazao na tvoju vrlinu. On se time osvetio samom sebi jer je, u stvari, htio da zaniječe i ospori tvoju vrlinu, koju je na kraju sam objelodanio.

         
      Kada bi onaj sa manom bio svjesan svoje mane, bio bi savršen (bez mane). A nijedan stvor nije bez mane. Zato je sretan onaj čije su mane neznatne ili skrivene.

         
     Najčešče bude ono što ti ne misliš. Stoga je dokaz razumnosti pripremiti se za ono što se očekuje. Neka je uzvišen Onaj koji je tako uredio stvari da bi pokazao čovjeku njegovu nemoć i stalnu potrebu za njegovim Stvoriteljem – Allahom džellešanuhu!

           

Uskoro slijedi nastavak: O PRIJATELJIMA, PRIJATELJSTVU I SAVJETU, inšaAllah!