GOTOVO JELO

 Nijaz SALKIĆ

Eh te nekadašnje domaćice. Bile su zbilja valjane žene. One su odista bile u njivi radiše, u kući čistunice a u avliji prave botaničarke. Svaka kuća je mirisala suhom travom ćabenicom i blagim dimom upaljeneg korijena anduza. Ponjave u tim starim bosanskim kućama su zaštitni znak naših domaćica-maja. Deblja ponjava prostrta na skalinama (stepeništu), šarena prostrta po podnicama u hodniku a sitno tkanom ponjavom prekrivla bi se sećija u dnevnoj sobi.

Najvažnija odlika rahmetli dobrih starih bosanskih domaćica je bio njihov jemek hunjer. U njihovom starom pekmez vaktu rijetko gdje je bilo frižidera i zamrzivača. Sva zimnica je bila zdrava i čuvala se svježa u trapovima ili podrumima ili poluprerađena u bačvama, čabrovima i teglama. Sve te naše domaćice su imale skuhana gotova slana i slatka jela, jedan veliki somun i bar po jednu slanu i slatku pitu.

Kada bi najavljeni ili slučajni musafir pokucao na vrata nije se pitalo hoće li mu ponuditi prvo kahvu a onda jelo. Sterala se sofra i iznosilo gotova i pripremljena hranu za putnika-musafira. Danas u doba spore i brze instant hrane nađe se domaćica koje 'lome' ruke razmišljajući šta će i hoće li uopće (ne)što iznijeti musafiru.

Upamet!