NJIVSKE KOMŠIJE
Odvajkada
se drvo naslanjalo na drvo a čovjek oslanjao na čovjeka. Naročito
na selu insan je bio na pomoći i ono što se kaže uvijek ,pri ruci'. Nije se
zatvaralo u kuću kao danas, vrata su bila na kući samo da se mogu zatvoriti
kada jak vjetar puše ili da se ne fasuje prehlada nedaj Bože, na jakoj promahi.
Njive su
bile nanizane s obje strane uskog puta (putića) koji
nije nigdje bio upisan u katastru kao javni put. Svako je mogao iz Vražića
putićem stići u obližnji grad Brčko ili u Tuzlu. Svijet nije bio sebičan i samo
svoj. Kada bi se gradila kuća u komšiluku svako bi nešto doprinio. Neko je
majstore pozvao na ručak, neko bi crijep istovarao a neko cijeli dan dobrovoljno
radio dok se prva, druga ili treća ,ploča izlivala' (ižljevala).
Moj babo
Ibrahim Salkić imao je 3 njive, dvije blizu i jednu
poprilično udaljenu od kuće. Kao dijete pamtim naš odlazak u njivu. Sjećam se
rahmetli Alije Šabanovića, našeg njivskog komšije kod , Duge njive'. Alija je
bio razgovoran čovjek i dobar insan. Ako su se sreli na putiću kroz Mujkića
njive, oni bi polahko išli putićem prema svojim njivama i dugo pričali, malo zastajkivali pa onda opet
par koraka napravili i opet stali. Rahmetli Alija Šabanović je imao tako
lijep riječnik i gromoglasan smijeh da se sve horilo od njegovog smijeha. Bilo je
momenata kad smo ja i babo dugo pješačili u najdalju njivu, babo je volio potiho,
onako za sebe, pjevušiti ilahije, ,Hasbi rabbi džellallah i Mevla jesalli…'.
Upamet!
Ni komentarjev:
Objavite komentar