DAR POKLON

Nijaz SALKIĆ

Ima nešto što čovjeka obara s nogu, što ga spušta na zemlju, što je poput otrova iz usta zlotvora,  to je ružna i zajedljiva riječ. Opet, lijepa riječ je voda žednom, kruh gladnom, utjeha izgubljenom. Ružna riječ je poklon čovjeka zlog, a lijepa riječ je dar insana dobrog.

Poznavao sam hadžiju Mehu koji mi je jednom iz pune košare, podario šaku trešanja. Kada smo izlazili sa akšam namaza stari Hasan bi drhtavom rukom napipao kolutić ,Pez' bonbone i pružio mi da to pojedem. Ahmo bi po izlasku iz Sabaha često me pozivao kući na maslanicu, znao bi mi na rastanku dati dunja (tunja).

Najdraži su mi pokloni od onih koji me poštuju. Dobio sam po drugi put rahat lokum iz Makedonije, rahatluk volim. Moj prijatelj je čuo da su mi drage vunene čarape (priglavci), evo veli, uzmi da ti noge ne zebu. Opet drugi prijatelj je čuo da volim brašno iz vodenice, pa je iz Zavidovića donio par kilograma za hljeb i maslanicu.

Posebnu vrijednost imaju pokloni-uspomene. Iza majke rahmetli mi je ostala deka koja je široka i duga preko 2 metra. Jedna strana je zimska a druga ljetnja. Ja to čuvam i pazim s posebnom ljubavlju. Od rahmetli babe sam naslijedio kauč na kojem su on i majka sjedili i ponekad spavali. Očistio sam kauč, mada imam novih dvosjeda i trosjeda, kauč čuvam baš kao i par knjiga i predmeta od oca.

Upamet!