Nijaz SALKIĆ
Naše njive nisu bile blizu. U najbližoj, majka je imala vrt pored potoka. Babo je najesen pripremao zemlju koja je tokom zime dobro izmrzla.
Uloge u našoj porodici su znane. Babo je zemlju pripremao a majka je vrtnu lijehu uređivala. Na početku bašče rašehatio se krompir, malo dalje, zasijane kućice graha bez pritki i kućice graha sa pritkama. Tu su i ograđene kućice krastavaca, patlidžana sakriski, bundi i ćurta. Lijehe luka bijelog i crvenog, bile su u centralnom dijelu bašte.
Posebnu pažnju majka je poklanjala redovima paprika i paradajza. Liječila je majka svoja životna razočarenja i probleme motikom i kantom kojom je baštu zalivala. Kako je bašta rasla, sazrijevala i rađala, majka je s njom svakodnevno družila, živjela i živce liječila. Njena bašta je bila njeno ogledalo, njen hizmet, njena pijaca, iz koje je djecu hranila.
Hodajući kroz visoke redove paradajza, omamljivao me je zanosni miris njegovog lišća. Naš paradajz je bio krupan, crven, mesnat i ukusan. Otkinuti paradjz nije mogao stati u moje dječije ruke. Jeo sam ga zatvorenih očiju, uživao u prirodno slanom, zdravom i hranljivom ukusu.
Ukus paradjza iz majčine bašte dugo nisam osjetio. Nedavno u trgovini ugledah paradjz sličan onom iz majčine bašte. Kupio sam par komada i probao. Ipak, ni po čemu nije ni blizu onom paradjzu kojeg je moja majka svake godine sadila, podizala, zalivala i sa njim do sazrijevanja razgovarala.
Upamet!
Ni komentarjev:
Objavite komentar