Nijaz SALKIĆ
Još jedan Bajram je ušao u naš život. Došao je hitro i zaletio se u naš zbrkani životni raspored. Mi smo inače kavm hitre hrane, hitrog razgovora, hitre vožnje i života, letimičnih pogleda, usputnog pozdravljanja, 'navratnanos' dočeka, kopiranja i kič zabava, suhoparnog dijaloga, prekosrca osmijeha i zamandaljenih kapija i vrata sa više brava.
Ovaj Bajram je poznat po glamuroznosti televizijskih emisija i zastupljenosti 'kulturno-umjetničkog programa'. Emisije su pune patriotizma i patosa, razgaljenosti duše i tijela voditeljica i pjevačica, te serviranih recepeta jela i pića. Svake godine ista priča i ista lica gledaju nas sa malih ekrana. Niđe 'malog' čovjeka tamo među budžama koji se pretplatiše i iznajmiše termine da se dovijeka smješkaju izvještačeno i ilumli sa malih ekrana i naslovnih strana časopisa i novina.
Jedino što je ostalo za male insane jesu kurbani i njihovo dijeljenje. Mali ljudi nose svoje srce preko dijeljenja i darivanja kurbana malim ljudima, dijele oni uz širok osmijeh uz riječi od srca sa halalom i kabulom. Đe nestaše stari običaji, đe ste ljudi iskrenoga duha? Bajram bi trebao biti bajram radosti a čovjeka dohvati i komad tuge u ovim mubareć trenucima. Nažalost i ovaj blagdan se negdje pretvori u nešto što bi naš Bošnjo Ekrem Jevrić otpjevao a ja okarakterisao 'beton do betona, patos do patosa' od ponašanja pa sve obilježavanja.
Upamet!
Ni komentarjev:
Objavite komentar