Priredio: Nijaz SALKIĆ
U ime Allaha Milostivog, Samilosnog!
Moj Bože, olakšaj, o Plemeniti!
O piscu ove knjige
Ebu Muhammed ibni Ali ibni Ahmed ibni Seid Ibni Hazm, šeriatski pravnik iz Endelusa, neka ga Allah obaspe milošću Svojom, kaže: Hvala Allahu na neizmjernim dobrotama i darovima! Neka je Allahov salavat na Muhammeda koji je Njegov rob i pečat vjerovjesnika i poslanika Njegovih! Činimo pribježište Uzvišenom priznavajući da sam bez moći i snage, pa molim od Njega pomoć da me sačuva od svih strahota i neugodnosti na ovom svijetu, a da me na onom svijetu izbavi od svakog straha i teškoće!
Ja sam u ovoj knjizi sabrao mnoge misli koje mi je tijekom vremena i promjenom njegovih stanja darivao Darovatelj razboritosti omogućivši mi razumijevanje mijena sudbine i sagledavanje njezinih očitovanja. Utrošio sam u to najveći dio svoga života dajući uvijek prednost sakupljanju toga putem čitanja i razmišljanja nad svim ostalim užicima za kojima teži većina ljudi i nad skupljanjem viška imetka. Istovremeno sam ovom knjigom prezreo sve što sam od toga bio dokučio da bi Allah džellešanuhu dao da se njom okoristi svaki onaj koga odabere od robova Svojih, a do koga ona dođe. Za ovo što sam sastavljajući je svoju dušu zamarao i trud ulagao jer sam dugo vremena samo njom zaokupljen bio neka je čitalac prihvati drage volje. Ja je njemu tako i posvećujem. A kada je dobro prouči i Allah džellešanuhu omogući da se njom okoristi uvjeriće se da mu je to bolje od svih riznica blaga i svakog drugog imetka. Ja se za sve to nadam najvećoj nagradi kod Uzvišenog, jer je moja namjera (nijjet) bila učiniti ono čime će se moći koristiti robovi Allahovi i što će popraviti ono što se od njihova moralnog ponašanja iskvarilo i iscijeliti bolest duša njihovih.
U svemu ovom ja samo Allaha u pomoć prizivam!
O RAZUMU I RAHATLUKU
To znači ne voditi brigu o govoru ljudi nego se posvetiti Allahovom džellešanuhu govoru. U tome je sva razumnost i sav rahatluk. Ko misli da se može spasiti od napada drugih ljudi i njegovog korenja – lud je. A ko usmjeri svoj pogled i uvježba svoj duh da traži smiraj u dostizanju istine, pa iako mu u početku to bude pričinjavalo bol, njegova radost zbog tog njihovog korenja biće veća i jača nego da ga hvale. Jer on zna da njihovo hvaljenje, i ako bude umjesno, kada dopre do njega čini ga umišljenim i tako poništi njegove vrline. A ako to hvaljenje ne bude zaslužio i on se opet bude tome veselio, onda se on zadovoljava i raduje laži, što je velika mana.
Što se pak tiče njegova korenja od strane drugih, pa ako ono bude bilo umjesno i dopre do njega, možda da to bude razlogom da se počne kloniti onoga za što ga se kori, što je velika sreća koju može ne priželjkivati samo onaj koji je manjkav. A ako pak to njihovo korenje ne bude bilo s razlogom, ali se on strpi, onda će, uz blagost i otrpljenje, imati dodatnu vrlinu, a biće i na još većem dobitku jer ubire dobra koja proistiću iz toga što ga se kori bespravno. Za ta dobra će imati nagradu na Dan konačnog obračuna, kada mu to bude najpotrebnije bilo, pogotovo jer se nije za to trudio niti opterećivao svoju dušu. Ovo je velika sreća koju samo lud može ne željeti.
Međutim, ako do njega ne bude dopiralo to što ga drugi hvale, onda je isto za njega govorili oni ili šutjeli. Ali nije tako kada je riječ o korenju, jer on je na dobitku u tom slučaju bez obzira da li njihovo korenje dopiralo do njega ili ne. Da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, nije rekao za lijepu pohvalu: „To je brza radost vjerniku“, trebalo bi da razumni više teži da bude neopravdano karan nego da bude opravdano hvaljen. Ali spomenuta Poslanikova izreka kaže da radost treba da bude zbog istine, a ne zbog neistine i zato je potrebno radovati se onome zbog čega se hvali, a nikako zbog samog čina hvaljenja. Vrline, mane, pokornosti i griješenje svaka duša ili odbija ili se prijatno osjeća u družbi sa njima. Sretan je onaj čija duša osjeća radost u druženju s vrlinama i pokornostima izbjegavajući niskosti i griješenja. Nesretan je pak onaj čija duša se naslađuje u druženju s manama i grijesima udaljavajući se od vrlina i pokornosti.
A u svemu ovom se ogleda samo Allahovo džellešanuhu djelo i čuvanje. Onaj koji traži onaj svijet sličan je melekima, dok je onaj koji traži zlo sličan šejtanima. Onaj koji traži slavu i vlast sličan je zvjerima, dok je onaj koji traži užitke sličan životinjama. Onaj koji traga za bogatstvom radi samog bogatstva, a ne da bi ga trošio u naređene i dobrotvorne hajrate pao je vrlo nisko tako da ga se ni sa hajvanom ne može usporediti. On je prije sličan larvama u spiljama na nepristupačnim mjestima od kojih nijedna životinja nema koristi. Razumni se nikada ne veseli svojstvu u kojem ga nadmašuje neka zvijer ili druga životinja ili ono što nema dušu. Jer on se raduje samo prestižu u vrlini kojom ga je Allah džellešanuhu učinio različitim od zvijeri, drugih životinja i stvari, to jed podario mu je razumnost po kojoj se on pridružuje melekima.
Uskoro slijedi nastavak: O RADOVANJU VLASTITOJ TJELESNOJ SNAZI, inšaAllah!
Ni komentarjev:
Objavite komentar