Nijaz SALKIĆ
Ovce su bića koja vole pune jasle bilo kakvog sijena. Drago im je od proljeća do jeseni pasti travu na širokim proplancima livada i šuma. Čobani su gospodari sviju ovaca od prve do zadnje. Ovce poput pravih ovaca slušaju naredbe svojih gospodara koji im strah utjeruju svojim psima čuvarima. Kada im je lijepo one to pokazuju blejanjem a bome i kad su gladne ovce bleje. Pitanje je da li njihov gazda uvijek razumije poruku i značenje ovčijeg blejanja
Uglavnom, ovce su beskrajno zahvalne svome gazdi što imaju svaki dan jesti i piti i što mogu hodati njegovom zemljom, livadama i proplancima. Prema nepisanom pravilu gazda može (po)musti ovce kad mu se prohtije. Isto tako jednom godišnje ih do gola ostriže bez obzira da li je zima ili ljeto. Može im promijeniti adresu bivanja kad hoće, ovce su za to ništa ne pitaju.
Helem ovce su ovce, bile velike ili male, šukave ili rogate moraju biti pokorne i slušati. Mogu biti gladne i žedne, mogu biti danima zatvorene u svom za(tvoru). One moraju biti mirne i saburli. Istina, nađe se i Ovnova predvodnika i buntovnika koji ponekad povedu stado na stranski put izvan svakodnevnog koridora. Ti ovnovi buntovnici, te crne ovce mogu to pokušati i uraditi samo jednom, takvi ubrzo završe na ražnju.
Kako bilo da bilo, ovce vole da su u grupi i da se ne odvajaju od krda. Ovce ostaju ovce zbog toga što ih svaki čoban može jednom malom motkom utjerati u red i ograničiti slobodu. Kako stvari stoje, još dugo će ovce biti samo ovce, a čobani uvijek čobani. Ništa se na tim relacijama ne da promijeniti!
Upamet!
Ni komentarjev:
Objavite komentar