Nijaz SALKIĆ
Zamislite jesenje predvečerje. Sunce se polagahno sprema da se skrije iza najvišeg brda u džematu. Nedugo potom se očuje ezan sa drvene mahalske džamije. Nemalo zatim se sokakom začuje momačka pjesma i djevojačko pritajeno hihotanje a onda sve utihne. Večernju tišinu zapara škripa nepodmazanih avlijskih vrata. Domaćin proviri kroz bijele zariće na prozoru i spazi svjetlo škiljavog fenjera. Ženo, eto sijeldžija. Ukućani poskaču na noge, djeca otrče u drugu sobu a domaćica popravi mahramu na glavi te skoči na noge.
O domaćineee, imal' bujruma!
Ima ima, hajte bujrum!
Gosti posjedaju na sećiju a gazda kuće na šiljte pored furune. Vješta domaćica ispeče kahvu, miris se hitro izmiješa sa cigaretnim dimom i eglena krene.
Kako tvoja djeca, dolaze li? Ma dođu svaki drugi mjesec a ako ne mognu, pošalju para. A vaš sibijan, ima li štagoderce novo u vas?
Ma eto, onaj se najstariji oženio pa iziš'o iz kuće.
Pitanja i odgovori, smijeh i ahinjak traju do duboko u noć. Televizije nije bilo a o internetu ni najstariji nisu kazivali. Kada bi se sva kahva ispila, pepeljare od opušaka ispunile i krompiri sa sirom izjeli, gosti bi zatražili izun da krenu svojoj kući.
Ej dovale, domaćine!
Ej,sadile! (sahatile)
Pa dođite i vi nama.
Hoćemo, nemojte šta zamjerit' ako nije bilo dobro.
Nećemo!
Alahimanet!
Alahimanet!
Ni komentarjev:
Objavite komentar