Nijaz SALKIĆ
Iftar je večera koja se maksuzile priprema, karari i gleda za saime-postače. Na iftar se naravno pozivaju saimi-postači. Oni mogu biti iz svog plemena, a sasvim je normalno da budu prve komšije a uobičajeno se zovu i dobri prijatelji, te postači iz drugih mahala i naselja.
U dobrim starim vremenima iftar je bio događaj. Da bi hrana bila kvalitetna i pripremljena po svim pravilima naše kuhinje i vjerskih propisa, domaćini namlije bi tražili i pozivali baška aščije-majstore kuhanja i spremanja. Kako bi sve ispalo ono hadžijski ramazanski sobe, kuhinja i avlija su specijalno uređivani da bi sve bilo potaman.
Nejma iftara bez mjesnog imama-hodže. Imam bi se na vakat pozvao i priupitao da li ima slobodan termin u svojoj sveski iftara. Ako bi se poklopile želje domaćina i slobodan termin kod hodže, onda bi se zapisalo u tefter i sa veseljem očekivao iftar. Imam je nekada bio cijenjen insan i poželjna osoba u svakoj muslimanskoj kući.
U velikim džematima obično pored imama zaposlen je i mujezin. On bi posebno bio uposlen u vrijeme ramazana. Sa imamom bi u džamiji učio mukabelu, ujutro bi džemat budio na sehur i lijepim glasom učio salavate, a ezanom džemat obavještavao da je nastupilo vrijeme iftara.
Kada bi kucnulo iftarsko vrijeme posjedalo bi se za sofru. Između 'dvaju prozora' (ako ih ima u sobi) u velikoj domaćinskoj sobi bilo je mjesto za imama i muezina do njega. Do njih bi posjedali ugledni ljudi kao mutevelija, odbornici i poštovani ljudi iz džemata. Domaćin bi dao znak imamu da kaže sofradžijama 'bujrum!'. Negdje bi se prvo klanjao akšam pa iftarilo a drugdje obrnutim redom.
Danas nije ništa kao nekada. Manje se prave zajednički iftari pod izgovorom da se nema koga pozvati na iftar. Istina je, manje se posti nego prije. Manje je one ramazanske 'vatrice' u ljudskim srcima i dječije imanske bezazlenosti kod nas današnjih muslimana. Sve je manje brige za ahiretom a puno kalkulisanja i kukumakanja. Bože na hajr kuda nas sve ovo vodi.
Upamet!
Ni komentarjev:
Objavite komentar