EH, DA MI JE

Nijaz Salkić 

Eh, da mi je, da se vratim u vrijeme dječijih dana, da zaćutim miris halve što se širi avlijama, u čast šehri ramazana.

Eh, da mi je, da sa babom opet odem do dućana, i ponesem svu bešlemu, za sehura i iftara, u čast dragog ramazana.

Eh, da mi je, nadvirit' se, u kuhinju majke moje, i dječačkim okicama pojest' tirit, maslanicu, burek pitu, havlapitu, za sehura i iftara.

Eh, da mi je, kao dječak pogledati u munaru, obasjanu od kandilja i zeleni bajrak lijepi, što vihoreć poručuje, evo nama ramazana.

Eh, da mi je, kao nekad, gurati se oko sofre, jagmeći se ko će brže, sve žureći ko će više, dohvatiti iz tepsije, vruće pite krompiruše, i iz ćase halebije, i pirinča iz sutlije.

Eh, da mi je, kao dijete, u džamiju doći prvi i zasjesti na mahfilu, odmah iza mujezina, slušajući suru Ja'sin, učeć' Ihlas, Nas i Felek, čekajući teraviju.

Eh, da mi je, otklanjati sve do konca teraviju i klanjati Vitr namaz i zikriti sa tespihom i čekati pred džamijom,  ,,Jekder Allah'' običajno, i otići svojoj kući, u radosti, u smiraju.

Eh, da mi je, da me majka jutrom budi, ustaj sine, sehur zove, valja novi dan postiti, valja Bogu odan biti, hajde sine, evo čorbe, evo pite, de zanijeti i zaposti.

Eh, da mi je, da mi hodža, zada suru jal' pjesmicu, pa da sjedem u halkicu, za noć Bedra ili Kadra i da čekam da se mnome diči babo, majka draga, djedo, nena, pa i dajdža, cijeli džemat što imaju čehri dijete.

Eh, da mi je, da se vratim u bajramsko staro vrijeme, da poljubim ruku majke, dragog babe, djeda, nane, i amidže, strine, dajdže, kad izađem sa Bajrama.

Eh, da mi je, ali šta ću, ništa nije kao prije, dani lete i godine, sve se pitam dal' će neko napisati ,,eh, da mi je, i pisati kao i ja, u čast dragog ramazana.