Priredio: Nijaz SALKIĆ
ANTUN HANGI - ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA
Kakvi su mejtefi izvana i iznutra?
Zavirimo sada u koji od tih, osobito seoskih mejtefa i promotrimo ga pobliže izvana i iznutra.
Mejtefi su, kao i većina muslimanskih seoskih kuća, obično vrlo maleni; to su ponajviše drvenjare na jedan boj, ali ima i prizemnih građevina. U prvom boju stanuje hodža i njegova obitelj, a dolje je škola ili bolje školska soba, jer mejtefi nemaju obično više od jedne sobe, a i ta je malena, slabo ili nikako okrečena, a često i dosta tamna. Samo veći i bogatiji džemati u kasabama i gradovima imaju veće i ljepše mejtefe, ali takovih je i danas dosta malo. Ima i takovih mejtefa po selima gdje su u istoj kući uz školsku sobu i druge prostorije. Tu stoje hodžina goveda i konji, ili ako hodža toga nema, kola, plugovi, kose i drugo poljsko oruđe, ili tomu slične stvari. Svi su mejtefi prostrti čaršafima ili hasurama, a samo neki te neki ćilimima. Na tima ćilimima, čaršafima ili hasurama klanjaju djeca sa hodžom ikindiju, a nekada i druge vaktove, jer naš musliman ne smije, osim u velikoj nuždi, klanjati na goloj zemlji, a i to samo onda ako je zemlja suha i sasvim čista.
Ko gdje sjedi u mejtefu?
U školskoj sobi nema ni slika, ni zemljovida, ni drugih učila, jer ih za vjeronauku ne treba, a nema često ni pokućstva. Tu je na prednjoj strani pokraj zida drvena, obično loša duga sećija, i na njoj stari izlizani minderi napunjeni slamom ili vunom, na kojima sjedi hodža i odatle nadzire rad svojih učenika. Đaci sjede pred sećijom u redovima na koljenima, pa kada se je koji umorio sjedeć na jednom koljenu, podmakne drugo i tako redom dok nastava traje. Pred svakim redom djece pružila se je prosta, neobojena drvena klupa bez naslonjača, koja je visoka da djeci, dok podviv noge na zemlji sjede, do prsiju seže, a dugačka skoro tako kao što je soba široka. Na tim klupama, ili kako ih naši Muslimani zovu peštetima, leže dječiji kitabi i druge stvari koje im kod nastave trebaju. Ima i tako siromašnih mejtefa, u kojima nema ni prostirki, a nema ni pešteta, nego djeca sjede na goloj zemlji a knjige drže u rukama i tako čitaju.
O obući, loženju vatre i čišćenju mejtefa
Kada djeca ulaze u školsku sobu, ostavljaju pred vratima obuću pa ulaze u školu ili bosonoga ili u čarapama, a bogatija i u mestvama, sasvim mekanim donjim cipelama od žute ili crne kože, da ne prljaju onih čaršafa, hasura ili ćilima. U mejtefima nema školskih podvornika, nego djeca metu, peru i čiste školske sobe sama. Školske sobe peru obično svakoga mjeseca po jedanput, a peru ih skoro uvijek starije i jače djevojčice. Mesti i čistiti moraju ih sva djeca po redu, i to svake sedmice drugo. Osim toga, dužna su djeca da u zimsko doba lože školske peći. Djeca iz boljih i bogatijih kuća, kao i ona koja su slaba i malena, ne moraju sama peći ložiti, nego ih može ko drugi iz njihove kuće ili za plaću naložiti, a isto tako i pod u školskoj sobi oprati i sobu pomesti i počistiti. Već od starine uveden je po svoj Bosni i Hercegovini običaj da u zimsko doba svako dijete svakoga dana i prije i poslije podne ponese pojedini praču u mejtef. Tima pračama lože ne samo školske sobe, nego i hodžin stan, a što drva preostane, to je hodžino; on ih može za se upotrijebiti, a može ih i prodati.
Hodža-muallim-mentori, učenje i kalfe
U mejtefima podučavaju se sva djeca zajedno, samo što su muška na jednoj, a ženska na drugoj strani mejtefa. U većim mjestima, gdje ima više mejtefa, polaze muška djeca muške, a ženska ženske mejtefe. Hodža se sa djecom u mejtefu baš mnogo ne muči, nego mjesto njega rade ponajviše stariji đaci, monitori, ili kako ih naši Muslimani zovu, kalfe, a on samo sjedi na sećiji i nadzire njihov rad. U mejtefima uče sva djeca glasno, obično po dvoje, naime đak i njegov kalfa. Kalfa govori naprijed, a đak ponavlja onda, obično sasvim mehanički, ono što mu onaj govori. Sada si predstavite koliki je žamor, a često i vika u takovoj sobi i oko nje.
Moram priznati da kada sam prvi put, a bilo je to u Maglaju na Bosni, stupio u mejtef i čuo isprvice onaj šum, pa onda žamor i viku, da sam se začudio, pa i danas još ne razumijem kako se djeca u onom žamoru mogu snaći, kako svako sluša, čuje a i razumije samo svoga monitora i kako može jedno da od vike drugoga uči i pamti ono što mu se govori. Dok monitori i mladi đaci tako rade, sjedi hodža bezbrižno na svojoj sećiji ili ispravlja pogrješno izgovorene arapske, turske ili perzijske riječi, a kraj njega pružila se je šiba, duga obično kao i školska soba, pa ako opazi da koje dijete ne uči, daje nemirno ili da ne sluša svoga monitora, dohvati šibu pa udari njom ono dijete, da ga sjeti na rad i poslušnost.
Ako Allah da, nastavićemo!
Ni komentarjev:
Objavite komentar