15. 8. 10

RAMAZAN JE: SJETIMO IH SE FATIHOM


 Nijaz SALKIĆ

TETKIN PENDŽER

Ranih sedamdesetih bio sam sretnik. Bio sam bio jedan od desetak vršnjaka koje su roditelji poslali u srednju školu. Mene je otac odveo u Sarajevo i nastanio na Bistriku. Prije polaska u kući je proučen mevlud na kome se sabrala sva rodbina od djeda i nene, tetki sa očeve i majčine strane i mngobrojne rodbine iz rodnog sela. U školi sam se vremenom obikao a kući u Vražiće sam dolazio u tri ili šest mjeseci. Nije se tada imalo stvari i predmeta kao sada, bez obzira šta nekome znače riječi nekada i sada. Ja sam imao jedan kufer (kofer) u koji se vremenom počeo taložiti veš koji sam ručno prao ili davao u gradski vešeraj. To se pralo ali se nije moglo oprati kao što majka zna oprati. Tu haljinku sam trpao u kufer i čekao priliku da krenem kući u svoje Podmajevičko selo. Petkom bi putovao kući a nedjeljom ujutro autobusm se vraćao u Sarajevo.

Bila je kasna jesen 1971. godine kada sam konačno riješio da vidim roditelje i svoj  zavičaj. Izvadio sam kartu na sarajevskoj autobuskoj stanici, stavio kofer i jedan poveći ceger (kesu) u prtljažnik (bunker) i ušao u autobus. U 14 sati poslije podne počeo je drndati i zagrijavati  Fap-ov autobus. Namalo poslije krenu ta dereglija svome odredištu. Koliko samo većih i manjih stanica je valjalo očima ispratiti, tijelom podnijeti i srcem osaburiti da bi  preko Semizovca, Olova Kladnja, Živinica, Tuzle i Lopara nakon više od 5 sati muka stigao u Čelić. Bilo je 18 i 30 kada sam izmrcvaren uzeo torbe i ostao u mraku na pustoj stanici.  Padala je sitna i dosadna jesenska kiša koju je vjetar tjerao u moje lice.  Zadnji autobus u Vražiće je otišao tačno prije jedan sahat. Imao sam 16 godina a bilo me tada strah izaći u WC noću pred kuću, akamoli prepješačiti 6 kilometara do kuće po mraku i kiši noseći pun koferom i ceker u rukama.

Razmišljajući šta ću učiniti stajao sam sam na stanici. Nadao sam se da će neki kamion proći pa me uzeti. Prošlo je pola sahata čekanja, neka svjetla na prozorima su se gasila. Narod na selu rano liježe. Koliko bih volio da sam pred svojom kućom a kako, kad je kiša, daljina, mrak i blato. Lice mi odjednom zablista. Imam tetku u Čeliću. Uzeh kofer i onaj platneni ceger i krenuh prema džamiji a onda naglo  skrenuh  u uski i mračni sokačić. Ugledah svjetlo na tetkinom prozoru u kuhinji. Lagahno otvorih kapijicu na avliji da koga ne uznemirim pa se približih prozoru. Tetak je sjedio na kauču a tetka nešto plela. Tetak je nešto govorio i granao onim svojim velikim rukama a lice mu je bilo kao i uvijek ozbiljno, naročito debele crne obrve su za mene bile zagonetka. Sklonih glavu da me ne primijete. Nakon 10 minuta ponovo se nadvirih onom svojom pokislom glavicom sa koje je slivala kiša na moj kobajagi đahtalni sako. Bio sam skoro mokar. Hoću li pokucati na prozor da mi otvore. Neću još. Samo da se tetak makar malo nasmije pa da ja dobijem hrabrosti. Prođe jedan sahat od mog dolaska u tetkinu avliju još uvijek stojim na kiši u tetkinoj avliji i ne smijem pokucati na prozor.  Koliko sam puta dolazio do ove kućice koja je imala jedan hodnik i dvije sobe. Tetak je sav život proveo u građevinskim firmama. Radio je poslove običnog radnika pa je i plata bila skromna i nedovoljna da se njome pokriju svi troškovi kuće i školovanja djece. Tetka je povremeno plela čarape i priglavke (zepe) da bi koju paru namakla i prehranila djecu kad je tetak bio mjesecima odsutan i na terenu.  A volio sam kod nje uvijek svratiti. Bila je dočekna a bilo je gotove hrane, obično graha i domaće najmirisnije i najljepše pogače.
Prošlo je dva sahata od mog dolaska pod tetkin prozor. Počeo sam se tresti od zime a žalost me razdirala  zbog svoje neodlučnosti.  Ipak nisam pokucao na vrata a niti na pendžer da me puste na konak. Bio sam razapet između stida da pokucam i straha da idem po mraku i kiši svojoj kući. Na kraju sam odilamio i uputio se kući. Kiša je lila a vjetar ju je nanosio na moje lice. Vremenom bi mjesec izronio iza kakvog oblaka a ja sam  uspio skontati gdje se nalazim i skenirati obrise kanala na krajevima puta. Gazio sam po makadamu po barama i posrtao udarajući nogama na ispupčenja po kaljavom drumu. Plakao sam a suze nisam mogao brisati jer ih je kiša i onako sapjerala. Poslije dva sahata tapkanja, šljapanja, sav promrzao i razočaran ušao sam u svoju avliju.
Ramazan je, molim Uzvišenog da mom tetku i tetki oprosti grijehe. Učim Fatihu pred njihove dobre duše. Na kraju krajeva, ko je meni kriv što nisam smogao snage da sa jednim pozivom ili kucanjem po prozoru skratim svoje muke i prenoćim u toploj postelji.
  

Ni komentarjev:

Objavite komentar