Nijaz SALKIĆ
Nije bilo davno vrijeme u kome se živjelo bez struje. Ako nije bilo elektrike nije bilo ni asfalta, živjelo se bez modernog namještaja od iverice, moglo se bez televizije, bez svakodnevnih pijaca, bez sijaset trgovina i modernih auta. Bio je to miran i spokojan vakat bez žurbe i srkleta, bez ogromnih poreza, bez kredita i ogromnih rata.
U tom nedavno prošlom vaktu naselja su imala mahale. Mahala se sastojala od desetak kuća koje su bile vezane i rasijecane kaldrmom i sokacima. Kuće nisu bile visoke, moderno je graditi na četiri vode, a ljepotu na njima davale su dvije boje. Prizemlje kuće je bilo od kamena, premazano sivom bojom a prvi sprat je okrečen. Bjelina je ono što je krasila naše kuće i mahale.
Svaki domaćin se trudio da mu kuća bude funkcionalan i lijepa. U avliji bi podigao mutvak, hudžeru i pušnicu za sušenje šljiva i hošafa od jabuka te čitavica od krušaka. Da ne zaštitio nepoželjne poglede sa sokaka, Bošnjak je ograđivao svoju avliju tarabom ili visokim prošćem. Kapija na avliji je odavala materijalno i duhovno stanje njenog gazde.
Helem, u tom tihom, dremljivom, ašikli, dertli i vaktu ponosnih Bošnjaka, puno se obilazilo i hodalo.Zijaretila se rodbina bar jednom u mjesecu ako se nije moglo svake hefte. Sijelilo se mnogo više nego danas. Kad bi se došlo pred zamandaljenu kapiju na avliji ili pred kućna vrata, dozivao se domaćin ili domaćica imenom.
-Omere, o Omereee!
Ako se domaćin ne bi odmah odazvao, ponavljalo se dozivanje.
– Imal' bujruma!
-Ima, ima, haj'te unutra, čudo će to biti da ste došli!
Ako kojim slučajem nije bilo domaćina, dozivala se domaćica kuće. Omerovice, o Omeroviceee…!
Bila su to lijepa vremena!
Upamet!
Hej mubarek ramazan!
Ni komentarjev:
Objavite komentar