ŠTA JE ŠTA U BOŠNJAKA-KNA – KANA

Nijaz SALKIĆ

Kna je kod Bošnjaka uglavnom vezana za svadbe vrijeme. U tom svadbenom vremenu kada se mlada pripremala na udaju bila je predviđena djevojačka večer predviđena za knu. Mladu su posebno pripremale specijalizirane žene za knijenje. Žena koja je zadužena za opremanje mlade, snosila je veliku odgovornost za njen izgled. Kada ona mladu pripremi i oknije, kaže se djeverovima (djeveru i pridjeverku) da je mlada spremna. Oni ulaze u sobu gdje se nalazi mlada. Žena koja je zadužena za opremanje mlade, traži od djeverova da plate opremanje nevjeste. Djever vadi određenu sumu novaca i daje toj ženi.

Trepetljika trepetala, puna bisera,  

haj, ovi naši bijeli dvori puni veselja.

Što u dvore, što pred dvore, što 'no govore?

 Haj, ovo majka sina ženi pa se vesele.

Svi se redom veseliše, majka najviše,

 haj, doveli joj đul nevjestu, đulom miriše.

Spustila se zlatna žica, sa vedra neba,

haj,  savila se mladoženji oko fesića.

Sa fesića đul nevjesti oko duvaka

Nisu se knile samo mlade nevjeste.  U Bosni i Hercegovini, Sandžaku i Makedoniji uoči Bajrama su se naše žene knile (bojile) ruke i svoje kose.

Inače, 'kna je zelenkast prašak, a donose je ponajviše hadžije iz Meke, Medine ili iz Carigrada, kada se vraćaju sa Ćabe. Ženskoj djeci ne samo da boje kose, nego im kniju, bojadišu nokte i dlanove, pa su i oni crvenkaste boje. Hoće li sada da im djeca dobiju lijepu crnu kosu, mažu je rastokom što je također donose iz Carigrada, ili bojom što je sami prave od saćikove i jasikove kore. Ženskom djetetu kniju kosu dok se ne uda, a kad se uda, boje je rastokom ili jasikovom korom i za kratko vrijeme bude kosa vrlo lijepe crne boje. U Muslimana je običaj da svojoj muškoj, a još više ženskoj djeci bojadišu kose. Već u prvoj godini, čim je dijete ponešto ojačalo i kose mu porasle, mažu ih petrolejem, da se bolje sjaji, i knom, da dobiju crvenkastu boju.'

 Nisu samo Bošnjaci upotrebljavali knu (kanu), u mnogim muslimanskim zemljama postoje seoski hamami za žene gdje one maksuzile rezervišu termine prije Bajrama da bi se kod specijaliziranih majstorica i umjetnica što bolje pripremile i uredile za najveći praznik. Zbog posta u Ramazanu žene se nisu šminkale, dotjerivale i gizdale a na Bajram žele da što ljepše izgledaju i da se što bolje se namirišu i dotjeraju svojim muževima za najveću svečanost u muslimana. U hamamima one se peru, kniju kose, crtaju kanom razne ilustracije po svojim rukama, prstima, nogama, stopalima i dlanovima. One koje nemaju puno vremena jer kana (kna) zahtijeva više vremena da se osuši mnoge žene potežu za običnim dizajnom lakšim nego onim koji koriste mladi. Opet, bogatije žene dovode umjetnice da im urade što dragocjenije dizajne.
U Anadoliji u Turskoj je interesantan  običaj organizovanja kna (djevojačke) večeri ili kako se kod nas kaže kne (kane). Jedan ili dva dana prije svadbe se skupljaju svi u kući mlade i vješanjem bajraka (zastava) na kuću počinje ustvari svadba. Onda se igra i pleše i na kraju se pravi kna i sve žene  ofarbaju svoje ruke.

Literatura: Iz knjige: »Bihor i bratstvo Muratovića u njemu« Zumber Muratović, »Život i običaji Muslimana«, Anton Hangi