NORMALNO JE DA BOSNU VOLE NORMALNI LJUDI

Nijaz SALKIĆ

Bosnu vole normalni ljudi. Vole bolan Bosnu i Hercegovinu i bosanski hajvani. Vole Hercegovinu i Bosnu maksumi hajvanski, a vole je i međedi što se hodajući gegaju. Bosna i Hercegovina i naš lijepi Sandžak, vole se dušom. 

 Jerbo, lijep je to vatan i dobra je zemlja bosanska. Bosnu bolan ne bio, vole raznovrsne tice i tičurine, zato što  je Sandžak, Hercegovina i Bosna, domovina naša, koja hrani, ljulja, uspavljuje i podiže.

 Eheto, svakodnevno viđamo da Bosnu i Hercegovinu i naš Sandžak, vole podjedanako i insani i hajvani. Vole Bosnu, jer je Herceg Bosna lijek za dušu i đulistan, to je ružičnjak mirisni za odmor i razbibrigu. 

 Ako je to što kazah tako, a jest' posigurno, šta onda reći spodobama koji je otvoreno ne vole. Do juče ih domaja Bosna i Hercegovina i Sandžak hraniše, ljuljuškaše, uspavljivaše  i podigoše da budu uspravni, stasiti i prepoznatljivi a danas pljuju na svoju majku.

  Šta im bi da na svoju mater Bosnu puške i strojnice uperiše,  tenkove na nju okrenuše, sve uradiše da je sruše, da je više ne bude.

 Helem, vidljivo je i dokazano je da domaju Bosnu i Hercegovinu vole insani i hajvani i svako ko imalo duše ima. Ma znam ja da u Bosni i Hercegovini i travčice i raznovrne biljkice uživaju i malehni mravi i baje šarene.

 Pitam se samo, kojim imenom nazvati one koji se još uvijek protiv matere Bosne bore, koji je pregrađuju, koji je samo za sebe svojataju, koji se imena svoga bosanskog stide.

 Dugo sam tražio ime za ove spodobe i nisam se ničega pametnog prisjetiti mogao. Uglavnom, Bosna je od zlata, a blata je uvijek bilo i dovijeka biće. Zlato ostaje zlato, a blato je samo blato i ništa više. Ma jeda vrijeme uljepota pa da neki u Bosni našoj konačno skinu opanke.

Upamet!

VRAŽIĆI KOJIH SE (NE)SJEĆAMO

 Nijaz SALKIĆ

Nekdanje okupljalište poslovnih i dokonih Vražićana bio je centar sela, koga su svi znali i zvali ,kod doma'. To je mjesto gdje su se spajale crte puteva od Seljanskog bunara, od Graba, od  Salkića kuća i od Velina sela. 

 

Na mjestu ispred Muratovića kuće nalazila se bandera, u kanal položena i  namjerno ostavljena ili zaboravljena. 

 

Na toj banderi su sjedili oni što su nešto ili nekoga čekali, oni što  su pošli u prodavnicu ili se vraćali iz nje, i oni što su maksuzile došli da nešto čuju ili nekoga otračaju.

Helem, bandera je dugo bila vražićka atrakcija na kojoj su sjedili mnogi poznati Vražićani koji su se vaktom preselili na druga poznatija mjesta i odredišta u našem selu. 

 

U sjećanje na sve njih i na našu vražićku banderu napisao sam i ovaj post i tekst da se ne zaboravi i ovaj važan segment naše kulture i vražićka dimenzija.

 

Upamet!

TREĆI MEĐUNARODNI KNJIŽEVNI SUSRETI U SARAJEVU

Nijaz SALKIĆ

Uvijek postoji ono »prvi put«. Definitivno mogu kazati da volim pisanje i pisanu riječ. Posebno me zanima moja Bosna, njeni ljudi, kultura naša, prohujali vijekovi i prošlost, sadašnjost koja teče i budućnost koja sva narogušena prijeti ovoj napaćenoj zemlji. Pošto sam dugi niz godina bio »ašik« pisane i zapisane riječi, a prilično lijen da nagomilano i nataloženo duševno i duhovno blago zapisujem, u zadnjih 10 godina porodila mi se ideja da se i ja počnem baviti promišljenim i istančanim pisanjem.

U pet godina nastadoše dvije knjige. Kako godine odmiču u meni se akumulira neka pritajena energija koja me natjera da istražujem, da zapažam, da razmišljam, prisjećam se, zijaretim okolicu, zalazim u još neistražene sredine i otkrivajući to nedokučeno blago zapisujem svojim perom. Pošto sam se »ufatio u kolo«, moram igrati po taktu, pa sam počeo obilaziti mjesta gdje se okupljaju zaljubljenici pisane riječi.

U Sarajevu

U elektronskim medijima naiđoh na Javni poziv za  „Treće novosarajevske književne susrete«. Aplicirao sam sa nekoliko svojih radova i poslao ih u Sarajevo. Nedugo je stiglo obavještenje da me je stručni žiri uvrstio među 137 autora iz 14 država i da sam pozvan na III. književne susrete u Sarajevu.

Na ovom linku možete vidjeti učesnike i program III književnog susreta u Sarajevu.

Normalno, bila mi je čast uzeti učešće među književnom elitom iz Bosne i cijelog Balkanskog okruženja, sjediti sa bosanskim piscima iz dijaspore i autorima iz 14 država Evrope.

Na ovom susretu sam upoznao dosta ljudi koji gledaju na ovaj i onaj svijet neki kroz jedne, drugi na dvoje, a ima ih da sejre i čak kroz troje naočale. Meni je ovo bio prvi susret, a mnogi se ovdje viđaju već treću godinu.

Zahvala

Ovom prilikom bi se iskreno zahvalio organizatorima  ovog međunarodnog književnog susreta, Udruženju za kulturu Novo Sarajevo, organizacionom odboru manifestacije, a posebno gospodinu Ibrahimu Osmanbašiću.

Ova manifestacija je nastala, živi i teče u  općoj kulturnoj „suši“  na našim prostorima. Ona je pravo osvježenje i nada da će biti pisane riječi i u vremenu krize morala, poremećenih vrijednosti, nestanka autoriteta, siledžijstva i raznih prijetnji koje idu i do ugrožavanja opstoja države nam Bosne i Hercegovine.Zato, ako bude živa ova književna manifestacija i iduće godine, dolazim ponovo u zijaret Sarajevu   i na četvrte novosarajevske književne susrete, inšaAllah.

ALHAMIJADO KNJIŽEVNICI U BOSNI

Priredio: Nijaz SALKIĆ

MUHAMED RUŠDI

Muharem Dizdarević, sin Mustafe, iz Trebinja, mnogo poznatiji po pjesničkom imenu Muhamed Rušdi nego po svom rođenom imenu ili porodičnom prezimenu.. Rođen je 1825. godine u Trebinju. U Trebinju je završio mekteb a zatim srpskopravoslavnu osnovnu školu. Posliej toga pohađao je trebinjsku medresu i pred profesorom Mula Salihom Erkočevićem vrlo dobro naučio arapski, turski i persijski jezik. Obavljao je razne dužnosti od zakupnika desetine, pa carinika, do vojnog referenta i na kraju se bavio zemljorasnjom. Na svom imanju je besplatno održavao mektebsku nastavu. Imao je vlastitu biblioteku sa preko 300 knjiga na orijentalnim jezicima. Umro je iznenada 1905 godine i ukopan na mezarju Gorica u Trebinju.

Pjevao je na našem jeziku a stihove pisao arebicom kada je bosanska alhamijado literatura, osim vjersko-udžbeničke, bila na svom zalasku i u zamiranju To je bio kraj XIX stoljeća i doba austrijske vladavine u Bosni i Hercegovini, vrijeme kad latinica i ćirilica potiskuju arebicu kao uporabno pismo, vrijeme kada se javljaju, stvaraju i u muslimansku bosanskohercegovačku književnost unose tematske, estetske i stilske inovacije mnogi muslimanski književni stvaraoci sa priznatom književnom reputacijom, kao npr. Bašagić, Mulabdić, Bjelavac, Đikić, Ćatić i drugi. Ovo je jedan od najpoznatijih i najpopularnijih alhamijado književnika u Bosni.

NASIHAT II

Dobro gledaj oca, majku, jer ćeš pred Boga,

Mučit svoje roditelje golem azab od Boga!

Al' se čuvaj kad se oženiš, da ti mati ne plače:

Žena mila, voma draga, mati mučno što reče.

Jedna muka-pogan huja, kad je žena huljiva,

Oca majku valja slušat, dosta ima hakova.

Ženi, đeci ne daj maha, gledaj šer'an svakoga,

Ko god cvili oca, majku, teško njemu vavika!

Kad je stara siroćahna, plač se čuje do Boga!

Ocu, majki valja lipo da gledaju mlađega.

Lipo valja svitovati ko je mlađi od njiha,

Ni mlađega ne cviliti, veće gledat na Boga.

Teško onoj ženi svakoj koja na muža navrće,

Te mu otac jali majka s (d)raga srca uzdahne:

Ni kud tamo, ni kud amo, oba svita izgubi,

Vidi, brate, kako žena svoga muža pogubi!

Pod nogama oca, majki valja džennet tražiti,

Ako njima asi bideš, valja azab tegliti.

Jer Ahmede ovo zboriš? Rašta sebe ne vidiš?

Spremio si oca, majku, i ti sutra polaziš!

Riječnik manje poznatih riječi

Azab=patnja,mučenje; huja=ćud, narav; huljiv=sitničav, kapriciozan; hak=istina, pravo; šer'an po šeriatu; asi_buntovnik, nepokoran, neposlušan.