Nekdanje okupljalište poslovnih i dokonih Vražićana bio je centar sela, koga su svi znali i zvali ,kod doma'. To je mjesto gdje su se spajale crte puteva od Seljanskog bunara, od Graba, od Salkića kuća i od Velina sela.
Na mjestu ispred Muratovića kuće nalazila se bandera, u kanal položena i namjerno ostavljena ili zaboravljena.
Na toj banderi su sjedili oni što su nešto ili nekoga čekali, oni što su pošli u prodavnicu ili se vraćali iz nje, i oni što su maksuzile došli da nešto čuju ili nekoga otračaju.
Helem, bandera je dugo bila vražićka atrakcija na kojoj su sjedili mnogi poznati Vražićani koji su se vaktom preselili na druga poznatija mjesta i odredišta u našem selu.
U sjećanje na sve njih i na našu vražićku banderu napisao sam i ovaj post i tekst da se ne zaboravi i ovaj važan segment naše kulture i vražićka dimenzija.
Sarajevo je definitivno naša bosanska i bošnjačka metropola. Agresija je ovaj grad i velemjesto asli načela. Gamad sa brda su 4 godine ašićare i naočigled cijelog svijeta uništavali ovaj grad i sakatili njegove građane.
Da se divljaci sa Trebevića, Romanije i Jahorine nisu šalili, vidjelo se po tome da su udarili na ono što je sveto državi Bosni i dobrim Bošnjanima, zapalili su gradsku Vijećnicu i u njoj najstariju knjižnicu na Balkanu.
Šetnja po Baščaršiji
Nema uspješne i potpune posjete državi Bosni i Hercegovini bez zijareta Sarajevu. Jopet nije se bilo u Sarajevu ako se nije prošetalo Baščaršijom. U pauzi druženja pisaca na novosarajevskoj manifestaciji »KNS«, svratismo na kahvu.
Šetnja Baščaršijom smiruje čovjeka, budi stara sjećanja na mladost i motiviše insana za nove projekte i budi zapretanu inspiraciju. Oduvijek pri šetnji čaršijom volio sam skrenuti u njene tijesne kazandžijske sokake.
Ove rede sam znatiželjno posmatrao i divio se od bakra zacrvenjelim tabljama, ibricima, džezvama, bakarnim nosačima fildžana fino izrađenim kahvenim mlinovima (vodenicama). U malom sokačiću nejma šta nejma.
Bilesim naiđoh i na prodavnicu jednog srednjevječnog Bošnje što je pred svoj dućan iznio stare a dobro očuvane stvari. Bile su tu partizanske kape i ustaške kape, njemački šljemovi i njemačke potjernice i leci protiv židova, partizana, novčana potjernica za Titom, pištolji, kubure, stare fotografije i još bukadar i hejbe stvari koje se za bagatelu mogu kupiti. Razgledajući insana zabole okice od sjaja izloženih i izglancanih predmeta.
Na kahvi u kahvici
Moglo bi se sahatima razgledati sve izložene dragocjenosti i suveniri. Sve pare brižno ostavljane i čuvane za put u Sarajevo bi se lahko potrošile za tili čas. Čovjek na ovim mjestima mora stalno ponavljati rečenicu sa početka svog dolaska u Sarajevo i na čaršiju. Šta je cilj tvoje posjete?
Zato hitro se preselismo u ciljanu kahvicu. Svi sarajevski kafići i kahvice su brižno dekorisani i lijepo uređeni. Na zidu gledam stare lampe prilagođene novom vaktu, pa umjesto fitilja i gasa, tu je ubačena tanka sijalica spojena sa elektrikom.
Stari sahat koji je okačen blizu lampi je vjerovatno iz pekmezova vakta. Poslije prijatnog razgovora sa gostima za susjednim hastalom prilazi nam konobar i mi naručujemo stare »turske« bosanske kahve.
Dok čekamo naručeno dvojica Sarajlija u zanosu kazuju događaje iz svoje i mladosti svojih deda. Bosanska kahva »dolazi« u džezvi a u pratnji bakrene tacne, jednog fildžana, dviju kocki šećera, rahatlokuma u koji je zabodena čačkalica i obaveznom maštrafom sarajevske obične vode iz pipe.
Rođi se pridruži njegov prijatelj sa posla i priča krenu o motorima i bajkerima. Saznadoh na brzinnu o svim skorašnjim balkanskim i evropskim motorijadama, kacigama i starim motorima, oldtajmerima. Sve što je lijepo brzo mine pa i naš muhabet uz našu kahvu, u našoj kahvici, na našoj čaršiji, u našem Sarajevu i našoj jedinoj domovini Bosni i Hercegovini.
Šetajući Lukomirom sastavljao sam mozaik i porazbijane misaone kockice u svojoj glavi. Eno, ona kuća je bila tako topla u onoj zimskoj mećavi a i ljudi prijazni u njoj. Eno, odande su me djevojke zasule grudvama snijega kad sam izlazio sa teravije. Ono je sada džamija sa munarom, a prije 40 godina je bila nedovršeni mesdžid u kome smo klanjali prvu teraviju. Tako razmišljajući ugledah jednu ženu pred kućom.
Upitah je ima li kahve i bujruma, kada dobih izun da uđemo, uđosmo u kuću. Dočeka nas Rahima Čomor i njen muž a kasnije se sijelu pridružiše komšije i rođaci.
Muhabet ko' nekad
Dobri Bošnjani su bili znani po mertebetu, srčanosti, dočekluku, sabranosti, razboritosti uma, iskrenosti, dobrodušnošću srca koja bi nekima sa zapada graničila sa naivnošću. Dobrota i poštenje sigurno se ne može nazvati i imenovati naivnošću. Dok smo pričali o nekadašnjim dugim zimama Lukomirskim na Bjelašnici i Visočici i o dobroj vodi sa Oblja, čestita domaćica ispeče pravu domaću kahvu, u selu sa najvećom nadmorskom visinom u Bosni i Hercegovini.
Kahva mora biti najbolja jer nije kahva prava ako voda nije zdrava i najbolja u Bosni. Dok smo tako ispijali kahvu Rahima nam ispriča da su ovdje zime duge četiri do pet mjeseci. Narod, naročito onaj stariji saseli u Sarajevo, Konjic ili Hadžiće. Tako i ovdašnja džamija prestaje sa radom, jer se džemat preseli u druge krajeve sve do ljeta kad sve ponovno oživi pa i džemat ovdašnji. Živi se uglavnom od uzgoja ovaca, preradom mlijeka i mliječnih proizvoda, pletenju čarapa i džempera.
Ko se više čega sjeća?
Zanimljive su priče ovih ljudi. Naročito se živo sjećaju drugog Svjetskog rata i završetak i momentakada su putem iznad sela partizani protjerali bandite. Pitamo ko su banditi, ljudi nisu znali kazati jer su bili tada djeca.
Zanimljiva je priča i o hodži iz famelije Čomor koji je živio za vrijeme Titine vladavine a bio je poznat kao dobar liječnik i vidar ljudi i čak ovaca. Inače iz plemena Čomor je ponikao i mladi hodža koji službuje negdje kod Mostara. Ovdje žive dvije famelije i to Čomor i Masleša. Poslije popijene kahve razgovoruše a koja je ujedno bila i ispratuša, mi se halalismo sa domaćinima, zahvalismo im za gostoprimstvo i požurismo putem prama Sarajevu da stignemo prije mraka i kakve salaukovine.
Dok sam vozio pored jedne od brojnih lukomirskih hair česama zamolih Uzvišenog da mi omogući još koji zijeret mjestu gdje su živjeli autentični dobri Bošnjani.
Sarajevo je definitivno naša bosanska i bošnjačka metropola. Agresija je ovaj grad i velemjesto asli bila načela. Gamad sa brda su ašićare i naočigled cijelog svijeta kastili razoriti i sravniti ovaj grad sa zemljom. Da se divljaci sa Trebevića, Romanije i Jahorine nisu šalili, vidjelo se po tome da su udarili na ono što je sveto muslimanima, zapalili su gradsku Vijećnicu i u njoj najstariju bosansku knjižnicu.
Danas pišem o čaršiji. Doći u Sarajevo a ne obići Baš čaršiju je isto kao otići na Hadždž a ne naći se uoči Bajrama na Arefatu. U subotu na kratko posjetih ponos Bosne i Hercegovine a belćim i Sarajeva, Baš čaršiju. Na jedvite jade nađosmo parking na lijevoj strani Miljacke. Dok smo tako lagahno vukli nogu za nogom prema čaršiji, čatisasmo na otvaranje nekakave spomen ili hajr česme.
Svečana lica, ispeglana odijela, nasmijani ljudi i hejbe nakih zvanica, policije na ulici pred Carevom džamijom i oko mosta. Velim svojim ahbabima, ovdje se nješto važno događa. Na brzinu sve to osejrih i samo za sebe prokomentarisah, nisi pozvan i nemaš se šta gurati i čekat ovdje, jer nezvanom gostu je mjesto za vratima. Produžih prema mjestu gdje svakome ima bujruma, stigosmo na Baš čaršiju.
Čaršija je ama baš prava Baš čaršija. Kazandžije, kujundžije, burekdžije, halvedžije, i sve druge esnaflije, bili su na svom mjestu. Zamirisa kahva, burek i baklava a mi se uputismo putevima i putićima kojima je hodila sva ilumli bulumenta sarajevska i bosanska, kaldrmom kojom su hodili siromašni učenici ovdašnjih medresa za naukom i svakodnevnom nafakom, askeri i vojnici dvaju velikih carstava i kasniji okupatori Bosne. Danas se na čaršiji na svakom njenom centimetru prepliće starina i moderno doba.
Ovdje ćete naći ibrike koji su se na isti način kovali i izrađivali prije 500 godina, i moderne sa(h)atove marke »Rolex«. U tekstilnim dućanima je moguće kupiti basmu i materijale iz svih današnjih država a možete komotno kupiti fes, duhankesu, čibuk, namazbez, serdžadu ili tespih. Najljepše na Baš čaršiji je njena kaldrma, dućani, džamije i Sebilj.
Kada su nam noge od hodanja malo otežale, zaputismo se prema jednoj od sarajevskih kahvica.
