ŠTA JE NAMA UTORAK

Utorak je drugi dan u hefti, koji se nalazi između ponedjeljka i srijede. Ime potiče od praslavenske riječi въторъ, vtori što doslovno znači drugi.

Utorak je obično dan za izbore u Sjedinjenim Državama. Federalni izbori se održavaju u utorak poslije prvog ponedjeljka u novembru; ovaj datum je potiče iz zakona iz 1845. za predsjedničke izbore, a proširen je na izbore za Kongres 1875. godine i na Senat 1914. godine.

Utorak je najraniji dan sedmice koji je bio praktičan za anketiranja u ranom 19. stoljeću: građani su možda morali putovati cijeli dan da bi glasali, a nisu željeli ići u nedjelju, koja je bila dan svetkovanja za veliku većinu njih. Mnoge američke države održavaju predsjedničke primarne izbore utorkom.

Crni utorak, u Sjedinjenim Državama, odnosi se na 29. oktobra 1929., početak velike panike oko berze. Ovo je bio utorak poslije Crnog četvrtka, koji je označio početak Velike depresije.

U grčkom svijetu, utorak (dan u sedmici kada je pao Konstantinopol) se smatra nesretnim danom. Isto važi i za zemlje koje govore španjolski jezik, gdje postoji poslovica En martes, ni te cases ni te embarques (Utorkom se ne ženi, ni ne počinji putovanja).

Rad utorkom, odnosno ne raditi utorkom je jedno od sujevjerja koje opstaje iako za to nema nikakvih dokaza niti naučnih niti religijskih argumenata. Međutim, ljudi vjeruju da baš taj dan nije dobro raditi, jer neke nevidljive sile utiču na to da poslovi koji se obavljaju utorkom ne budu uspješni i da naprosto nema sreće u njima - govori dr. Šiljak. Pored utorka i petkom neki ljudi odbijaju rezati kosu i nokte, raditi fizičke poslove, prati veš...

Mnogo ljudi se pita da li je pojedine poslove pokuđeno raditi u određenim danima (jer, navodno, donose nesreću). Tako npr. vrlo često možemo čuti da se srijedom, četvrtkom, petkom ili subotom ne preporučuje, odnosno da je pokuđeno krojenje, šivenje, rezanje noktiju i sl. Drugi, pak, govore o tome kako u životu nemaju sreće, kako su očajni, bez izlaza... itd.

Ljudi postavljaju i ova pitanja: ,, Ja sam nedavno čula da po islamu nije lijepo kupati se ženskim osobama utorkom, ako imaju brata. Navodno, kao može se nešto loše desiti bratu. I dal’ se petkom može prati odjeća i čistiti stan, jer sam čula da ni to nije lijepo.''

Poslanik, s.a.v.s., zabranio je gatanje, kao što to stoji u Buharijinom Sahihu od Muavije b. el-Hakema es-Selemija, da je rekao: 'Allahov Poslaniče, među nama ima onih koji odlaze vračarima.' Poslanik reče: ,Ne idite vračarima.' Rekao sam: ,Među nama ima onih koji gataju.' Poslanik tada reče: ,To je nešto što se javi u vama, pa nemojte da vas to odvrati od onoga što ste naumili.''

Pa, ako je Poslanik, s.a.v.s., zabranio čovjeku da ga gatka odvrati od onoga što je odlučio da uradi, kako je tek sa gatkama koje su u vezi s određenim danima i noćima!? Međutim, lijepo je putovati (započeti putovanje) četvrtkom, subotom i ponedjeljkom, ali nije zabranjeno putovati ostalim danima, osim petkom ako će nas zbog puta proći džuma, jer se o tom pitanju učenjaci razilaze.

Literatura: ,,Preporod.com'',Wikipedia,Praznovjerje u BiH: Zašto neki misle da se ne treba šišati utorkom, zviždati u kući.

Priredio: Nijaz Salkić

NORMALNO JE DA BOSNU VOLE NORMALNI LJUDI

Nijaz SALKIĆ

Bosnu vole normalni ljudi. Vole bolan Bosnu i Hercegovinu i bosanski hajvani. Vole Hercegovinu i Bosnu maksumi hajvanski, a vole je i međedi što se hodajući gegaju. Bosna i Hercegovina i naš lijepi Sandžak, vole se dušom. 

 Jerbo, lijep je to vatan i dobra je zemlja bosanska. Bosnu bolan ne bio, vole raznovrsne tice i tičurine, zato što  je Sandžak, Hercegovina i Bosna, domovina naša, koja hrani, ljulja, uspavljuje i podiže.

 Eheto, svakodnevno viđamo da Bosnu i Hercegovinu i naš Sandžak, vole podjedanako i insani i hajvani. Vole Bosnu, jer je Herceg Bosna lijek za dušu i đulistan, to je ružičnjak mirisni za odmor i razbibrigu. 

 Ako je to što kazah tako, a jest' posigurno, šta onda reći spodobama koji je otvoreno ne vole. Do juče ih domaja Bosna i Hercegovina i Sandžak hraniše, ljuljuškaše, uspavljivaše  i podigoše da budu uspravni, stasiti i prepoznatljivi a danas pljuju na svoju majku.

  Šta im bi da na svoju mater Bosnu puške i strojnice uperiše,  tenkove na nju okrenuše, sve uradiše da je sruše, da je više ne bude.

 Helem, vidljivo je i dokazano je da domaju Bosnu i Hercegovinu vole insani i hajvani i svako ko imalo duše ima. Ma znam ja da u Bosni i Hercegovini i travčice i raznovrne biljkice uživaju i malehni mravi i baje šarene.

 Pitam se samo, kojim imenom nazvati one koji se još uvijek protiv matere Bosne bore, koji je pregrađuju, koji je samo za sebe svojataju, koji se imena svoga bosanskog stide.

 Dugo sam tražio ime za ove spodobe i nisam se ničega pametnog prisjetiti mogao. Uglavnom, Bosna je od zlata, a blata je uvijek bilo i dovijeka biće. Zlato ostaje zlato, a blato je samo blato i ništa više. Ma jeda vrijeme uljepota pa da neki u Bosni našoj konačno skinu opanke.

Upamet!

PARADAJZ MOJE MAJKE

Nijaz SALKIĆ

Naše njive nisu bile blizu. U najbližoj, majka je imala vrt pored potoka.  Babo je najesen pripremao zemlju koja je tokom zime dobro izmrzla.

Uloge u našoj porodici su znane. Babo je zemlju pripremao a majka je vrtnu lijehu uređivala. Na početku bašče rašehatio se krompir, malo dalje, zasijane  kućice graha bez pritki i kućice graha sa pritkama. Tu su i ograđene kućice krastavaca, patlidžana sakriski, bundi i ćurta. Lijehe luka bijelog i crvenog, bile su u centralnom dijelu bašte.

Posebnu pažnju majka je poklanjala redovima paprika i paradajza. Liječila je majka svoja životna razočarenja i probleme motikom i kantom kojom je baštu zalivala. Kako je bašta rasla, sazrijevala i rađala, majka je s njom svakodnevno družila, živjela i živce liječila. Njena bašta je bila njeno ogledalo, njen hizmet, njena pijaca, iz koje je djecu hranila.

Hodajući kroz visoke redove paradajza, omamljivao me je zanosni miris njegovog lišća. Naš paradajz je bio krupan, crven, mesnat i ukusan. Otkinuti paradjz nije mogao stati u moje dječije ruke. Jeo sam ga zatvorenih očiju, uživao u prirodno slanom, zdravom i hranljivom ukusu.

Ukus paradjza iz majčine bašte dugo nisam osjetio. Nedavno u trgovini ugledah paradjz sličan onom iz majčine bašte. Kupio sam par komada i probao.  Ipak, ni po čemu nije ni blizu onom paradjzu kojeg je moja majka svake godine sadila, podizala, zalivala i sa njim do sazrijevanja razgovarala.

Upamet!

ŠTA JE ŠTA U BOŠNJAKA - NOVČANIK

Novčanik ili šalajbok je nosač papirnog i metalnog novca, ponekog dokumenta i onoga što u buđelar može stati. Novčanik se može saviti, imati jednu ili dvije pregrade, može se preklopiti, dugmetom zatvoriti, moderno slijepiti ili magnetom spojiti.

U svim slučajevima novčanik je takve veličine da se može u prednjem džepu košulje ili u zadnjem džepu hlača ili unutrašnjem džepu sakoa nositi. Obično je od kože, a može i od plastike, metala ili tkanine napravljen biti.

Novčanik u Bošnjaka je ušao u bosansku pripovjedačku antologiju. Bošnjaci su šalajbok nosili u džepu od kaputa, nekada su kesu s novcem za pojasom šalvara držali. Danas se novčanik nastanio u zadnjem džepu pantolona, te u torbicama Bošnjaka i Bošnjakinja.

Bošnjani od autoriteta novčanik su držali na rafi, u fijoci ili na čiviluku. Za šalajbok su svi ukućani znali gdje se nalazi. Iz šalajboka je žena uzimala određeni iznos novca po dogovoru sa starješinom.

Mi djeca veselili smo se Bajramu. Čekajući kad će babo zamoliti majku da donese onaj veliki novčanik, pomno smo zavirivali u dubine novčanika, čekajući bajramluk. Bile su to najslađe pare kojima smo se veselili i istovremeno strahovali, da neko od braće i sestara ne dobije više.

Bošnjakinje su novac držale u kesama. Kesa se vezala kožnom uzicom, stavljala oko vrata i bila na sigurnom u njedrima. Nane su obveseljavale unuke žutim bankama i ponekom papirnom novčanicom.

Iščekivanje na otvaranje novčanika je teklo po protokolu. Nene su novac i kocke šećera čuvale u platnenim mahramicama i rupcima u njedrima. Neke su opet šalajboke vadile iz sehara i sanduka od ruha. Nagrađivale su unuke za poslušnost, odanost i marljivost.

Novčanik je bio poštovana i draga kesa s novcem. Oni koji su bolje zarađivali, lakše su i otvarali i pokazivali svoj novčanik. Najmanje su to činili zemljoradnici i nezaposleni.

U rijetkim prilikama dok bi otvarali svoje šalajboke, ruke su im drhtale, dok su vadili, dijelili, brojali i ostatak novca u šalajbok vraćali.

Upamet!