Nijaz SALKIĆ
Snijeg pada a narod od siromaštva strada. Javljaju da je snijeg pokrio sve što je mogao. Hvala Bogu da je bjelina snijega pokrila zla crninu, jer bi od zločina nekima mrak osto dovijeka. Bože na hajr! Narod se ubehutio, zabrinuo pa od straha zašutio. Puk sve nešto osluškuje, izviruje, odasvuda čeka pomoć, i u muci odhukuje. Bosna nam je okovana sa svih strana, od patosa do tavana, i sa lijeva i sa desna, i iz kuta i iz ćoška. Bošnjo-muslim samo šuti, govor mu je usahnuo, i da nije, Bošnjak zboriti ne smije. Usred Bosne dušman sjeo, zloće vatru upalio. Na lomaču svetinje nam redom baca, loži, pali, pa se hvali da nam Bosne biti neće. Uspavankom, slatkom lažom, zavadio muslimane da se mrze i (h)ljagaju, oko vlasti i fotelje, da se glože i svađaju. Dušmana se nakotilo pa kidišu ne već noću, većem grizu u po dana, svakog dana. Ono malo što ostade u Bošnjaka vlasti, časti, izgore nam od pohlepe i beščasti, sve za korist i nevrijednu kilu masti. Do beščasti vlast nam šuti, dok dušmani kidišu nam da unište i osvoje, ono malo što ostade od Domaje, od Bosne nam, gdje na malo zemljice nam, u muci se stislo, i od muke još ne svislo, naroda nam, Bošnjacima što se zovu. Dokle tako, izabrana i probrana, pamet i vlast u Bošnjaka nam, da nam šuti, da nam muti, da za paru u po ćara, da dušmanu skute ljubi, pitaju se Herceg Bosnom, sve u čudu, sve u redu i po redu, redom ljudi.
Upamet!
Ni komentarjev:
Objavite komentar