Nijaz SALKIĆ
Mevlud je dan rođenja našeg Poslanika Muhammeda a.s. Dakle, mevlud je sinonim za rođenje i promjenu načina života. Mevlud je za nas Bošnjake uvijek značio veselje i praznik, dobru sofru za našu djecu, i priliku da tekbiri i ilahije širmom uđu na otvorena vrata naših bosanskih kuća.
Mevlud je prilika da se ukrase naši domovi ahmedijama, hodžinskim i hadžijskim, i šerbabima na glavama naših djedova, dajži i amidža. Kada bi se 12. Rebiul-evvela proučio carski mevlud u našoj glavnoj džamiji, svečanost mevluda se selila u naše kuće. Mirisale su kuće i avlije od halve, hurmašica, rešedije, halebije, tirita i riže pripravljene na bosanski najljepši način.
Helem nejse, mevlud za nas Bošnjake nije bio samo puki rođendan Poslanikov, on je za nas bio najveće veselje koje smo izražavali baš na mevludu, što smo, eto, muslimani i što dočekasmo još jedan Rebiu-l-evvel .
Bio je to i ushit što dočekasmo još jednu godinu živi i zdravi u svojoj domaji Bosni u svom dini islamu i u svojoj kući bosanskoj. Mevludom je Bošnjak svečano otvarao dućane i magaze, radnje i kahve, sunetio djecu i ulazio u novoizgrađenu kuću. Nije se moglo desiti da neko useli u stan jal' u kuću, a da ne pozove svoga hodžu, rodbinu, komšije i prijatelje, a da u kući ne prouči mevlud.
Mada nije propisana verzija mevluda koji bi se učio po kućama, najpoznatiji je zasigurno onaj od hafiza Saliha Gaševića. Počinjao je: "Od Allaha koji traži pomoći..." Tu su još i Zenunovićev, Bašagićev, Kadićev…. Do sada je izašlo puno opisa rođenja Muhammeda a.s., u stihu a biće ih inšaAllah još, a sve je to dokaz koliko Bošnje-muslimani vole svoga Poslanika.
Posebno bogat mevlud je uštimao i oko izvođenja okupio biranu ekipu, naš sevdalija i harmonikaš Omer Pobrić, Tešanjac i pomalo Visočanin a najviše Bošnjo naš. Kada ga je prvi put na svom čardaku u Visokom učio, usput je to snimio na kasete i CD-e, opremio sa knjigom i notnim zapisom, i k tome svemu dodao jedan tespih, bogato opremio i poslao u knjižare.
Dok na carski mevlud u džamiji dolazi ko god hoće, na onaj u kući dolaze samo pozvani i birani gosti. Svi se svečano oblače, a poneki muški iz ponosa bi stavio fes na svoju bosansku glavu, a mi djeca bi nabacili kape bjelice koje smo dobili od hadžija koje su te godine išli na Ćabu.
Nejma ljepše eglene i muhabeta od onoga koji se započne na mevludskom sohbetu. Naročito su lijepu eglenu imali naši stari i dobri, mudri Bošnjani, sa bijelim bradama i velikim turbanima omotanim oko fesa, jal kape bere. Dok bi oni tako pričali bijele brade bi se tresle u ritmu eglene. U fildžanu bi se kahva i ohladila dok bi se razriješila i privela kraju kakva mes'ela jal' stara priča.
Poslije proučenog mevluda na kojem je obavezno bio mjesni imam i muezzin (imućniji muslimani su zvali i poznate hodže iz okoline). Po završetku protokolarno-adetskog dijela, klanjala bi se jacija namaz džematile u kući domaćina a onda bi se sterala sofra, muška, ženska i dječija, kada bi se na kraju iznijela kahva krenuo bi muhabet duboko u noć uz suhe šljive, suho meso i sir, te naizmjenice ders ilahije i pitanja okupljenih džematlija prisutnim imamima.
E, ahbabine moje i dostovi dragi, na mevludu našem bosanskom je posebno slatko i drago šerbe naše mevludsko. E, jest bilo slatko i skupo, vrijedno i dragocjeno. Kakva je samo sreća doletjela onoga kome je ponuđena maštrafa slatkog mevludskog šerbeta. Nikada se nisi mogao previše tog mirišljavog pića napiti niti je insanu mogao naškoditi.
Na mevludu se nije samo mevlud učio, domaćin bi iskoristio priliku da se se sjeti i svoje umrle rodbine pa smo često i zikir činili i tevhid učili u dugim zimskim, ili u ljetnim kratkim noćima, pa smo često znali poslije mevludske noći cijeli dan zadovoljno zijevati.
Dragi moji, mevlud je stara bošnjačka, a ako hoćete i bosanska tradicija. Ona se prenosila s koljena na koljeno. S druge strane, poslije agresije i hordanja po našoj domovini, mevlud je u nekim krajevima domaje izgubio na tradiciji i dosljednosti djedovskim principima. Posebno je to vidljivo nakon raznih tumačenja od neke uleme da je mevlud novotarija ili kako rekoše moderno bid'at.
Bilo kako bilo valja nama čuvati i očuvati mevlud i okupljanja naša, i gorljivost našu, i ljubav prema Poslaniku koju izražavaše naši preci, preko mevludskih svečanosti. Neka nove uleme i neka i takvih tumačenja, ipak je mevlud naše nasljeđe i način da tekbir (Allahu ekber), tehlil (La ilahe illellah) i tahmid (Elhamdulillahi) dopre i do onih koji nisu često u našim mesdžidima i džamijama a nađu se na mevludima. Jašta i dabome, kako pasalo i odgovaralo kome.
Upamet!
Ni komentarjev:
Objavite komentar