Nijaz SALKIĆ
Šesti dan mjeseca jula, dvije hiljade i jedanaeste godine je već bio na izdisaju. Butum Vražići sa svojim crvenim krovovima su posve izblijedili od jakog julskog sunca. Ko je imalo očuvao imanli dušu mogao je osjetiti miruh ramazana koji se polahko preko velinskih polja spuštao u Vražiće. Vražićani su bili zaokupljeni svakodnevnim zanimacijama. Neko je sabjerao zerzevat iz okućnica i obližnjih njiva a drugi ljetinu iz rodom bogatih bašči od šljivika, jabučika i krušika.
[]
Bogati su Vražići
Vražići su pored voća i povrća, bogati ljudima, običajima i poviješću. U Vražićima narod od kalu bela slobodno diše, kašlje i razmišlja. To je bezbeli zato što je ovdašnji narod oduvijek svoj, na svome topraku i u svom vatanu. Jedna od lokalne zanimljivosti je i podatak da nije bilo davno kada je naselje bilo živo i životno od konjske i volovske arabe i zaprege. Nije šala u Vražićima je bilo 150 konjskih i isto toliko volovskih zaprega, kola i gumarica. Jedan od poznatih kočijaša i vlasnika konjske zaprege je i Bakija sin Hasana Livadić iz mahale Livadići iz Vražića. On je još 1967. godine kupio konje nakon što su se braća podijelila i zaprimila ono što im je otac poklonio. Svoj kočijaški zanat dobro je ispekao je radeći dotle sa očevim konjima.
Zanimanje kočijaš
Biti kočijaš bilo je teško, zanimljivo i odgovorno zanimanje. Moralo se raniti, malo spavati i kasno lijegati. Jerbo, konj je lijepa, pametna, čista i zahtjevna životinja. Da bi sve kako treba teklo, kočijaš mora ljeti ustati u 3 sahata, napojiti konje vodom koja ne smije biti ledena, ustajala a dahabetile ispod česme. Moraju se 'namiriti' konji, dati im u zobnice zobi, omitariti (iščešati) dlaka na leđima i cijelom tijelu. Treba takođe ponijeti rezervu hrane u žitu (kukuruz) i sijena ako će se na njivi ili u putu provesti cijeli dan. Ne smije se umornom konju davati voda dok se bar dva sahata ne ohladi, odmori. Nije lijepo konja tjerati u 'gluho' doba noći, ima nevidljivih bića, vila, ako se mora ići negdje po noći, mora se kahnuti kad se u štalu ulazi.
Nejma gdje nisam bio
Prve konje sam kupio od hadžije Halilovića iz Brnjika. Bile su to kobile Mira i Cjeta. Vozio sam (vuk'o) šljunak sa rijeke, vuk'o drva za ogrjev, vozio trgovačku robu iz magacina za dvije vražićke prodavnice, Emina Meheljića i Begana Slomića. Vozio ulje i gas za te prodavnice i prodavnicu u Velinu selu, dovozio sam ložu, ulje za grijanje u stanove za nastavnike, u ambulantu i sušaru. Vozio sam pijačnim danima pekmez, šljive i brašno za tuzlansku pijacu. Znao sam provesti cijelu noć vozeći se preko Lopara, Stare Majevice a ponekad sam išao i preko Šibošnice i Doknja da bih ujutro rano bio na tuzlanskoj pijaci.
Ne žalim se bilo je lijepo a bilo je i zarade
Posebno je bilo popularno a ako hoćete i nafakali voziti narod na pijacu ponedjeljkom rano u Brčko. Ranio sam i prvi bio 'kod Doma' da bi se narod ukrcao u gumarice (zaprega sa polovnim točkovima od automobila) a vozio sam starom cestom preko Ratkovića, Čelića, Pukiša, Dubravica i Potočara. Ponekad je relacija za Brčko išla i preko Zovika, Boća i Omerbegovače. Moji 'putnici' su na cilju plaćali kiriju od koje se moglo kupiti nešto na pijaci a da ipak ostane para i za konjsku hranu.
Zaprega kao hitna kola
Bilo je lijepih trenutaka kada su me zvali u svatove ili da vozim narod u pohode. Sjećam se da sam išao i vozio svatove Saliha (Begana) Sarajlića a vozio sam i njihove ukućane na teferiče i pohode. Bilo je i prijevoza vražićkih žena-porodilja u bolnice u Lopare ili u Brčko. Zarade je bilo je, ne mogu se požaliti, bila su to lijepa vremena. Žao mi je što je sve to prošlo.
[]
Bilo je dosta pari konja u mene
U svom životu sam promijenio (kupio i prodao) 100 pari konja. Trenutno imam jednog sedmogodišnjeg pastuha po imenu Soko. On je iz pasmine Vranaca i držaću ga do svoje smrti. U Vražićima trenutno ima još samo par konjskih, i jedna volovska zaprega.
Ni komentarjev:
Objavite komentar